Trg Republike 13, 40328 Donja Dubrava
Tel.: +385 (0)40 688 919
Fax: +385 (0)40 688 919
web adresa: www.donjadubrava.hr
e-mail: opcina@donjadubrava.hr
Kontakt osoba: Monika Žinić, mag. oec., pročelnica JUO
Mob.: 099 4099 475
ZNAČAJKE
Općina Donja Dubrava nalazi se na samom istoku Međimurske županije, udaljena svega 40 km od sjedišta. Smještena je na lijevoj obali rijeke Drave, te na vrlo važnom cestovnom pravcu Čakovec-Koprivnica. Donja Dubrava je mjesto koje spaja čak tri susjedne županije, Međimursku, Koprivničko-križevačku i Varaždinsku čije stanovništvo uvelike gravitira prema našoj Općini, te na 20 kilometara gravitira približno 20.000 stanovnika. Takav strateški položaj omogućio je Donjoj Dubravi kvalitetan razvoj obrtništva i trgovine od samih početaka, što je pogodovalo time, da danas Općina osigurava sve izvršne funkcije za potrebe javnog gospodarstva i političko-društvenog života. To su prvenstveno ambulanta primarne zdravstvene djelatnosti (opća medicina i stomatologija), ljekarna, veterinarska stanica, poslovnica pošte, osnovna škola, športska dvorana, dječji vrtić, benzinska stanica, stanica za tehnički pregled vozila, te je uređena komunalna infrastruktura – vodovodna mreža, plinovod, električna energija i informacijsko telekomunikacijska infrastruktura.
OSNOVNI PODACI
POVRŠINA: 19,16 km²
STANOVNIŠTVO: 1658
ZEMLJOPISNO-PROMETNE KARAKTERISTIKE:
Postojeći prometni sustav na području Općine Donja Dubrava dio je glavne cestovne mreže Međimurja, te kroz Općinu prolazi državna cesta koja je spojena na 15 kilometara udaljenu autocestu Goričan – Zagreb. Donja Dubrava ima organizirani autobusni prijevoz, a samo nekoliko kilometara dijeli je do najbliže željezničke stanice.
POLJODJELSTVO
Poljodjelstvo je po usmenoj predaji otkako ljudi pamte bila najvažnija i najsigurnija grana privrede u D. Dubravi. Koja obitelj je imala 2-3 jutra zemlje oranice (jedno jutro, mekota ili katastarsko jutro je 1600 četvornih hvata, jedan čvh. = 3.6m2 ), imao je uvjete da drži dvije krave, koje su hranile domaćinstvo mlijekom, sirom i putrom. Uz to se godišnje prodalo od jedne krave i jedno tele ili odrasla junica, ili bik, pa je bilo novca za petrolej, svijeću, sol, obuću i po koju kocku šećera, koji se kupovao samo u prigodi Božić ili Uskrsa za kolače. Da djeca ne bi jela kocke šećera, govorilo im se da će dobiti buhe ili uši od šećera. Po pripovijedanju starijih, a i za mojeg pamćenja, u D. Dubravi oralo se i okopavalo s konjima, rijetko s kravama, jer krava koja radi daje mnogo manje ili ništa mlijeka. Oralo se najviše u proljeće i to na slogove, po osam ili deset brazdi skupa, da bi ostao jarak za skupljanje vode prilikom jake kiše, koja poradi plitkog oranja nije mogla otići u zemlju. Kukuruz i krumpir se sijao i sadio pod brazdu. Takva obrada je davala vrlo malo prihoda po k. j., oko 1000 kg suhog zrna kukuruza. Plugovi su imali noža, koji je rezao vertikalno i lemeša, koji je rezao vodoravno. Plug je bio drveni, a imao je drveni gredelj, drvene kvake (ručke) za koje je orač morao držati i ravnati, plužiti, plugom. Daska je bila drvena, no kasnije su se daske oblačile limom. Plug je morao imati i ornice, koje su se sastojale od ruda, za koji su se vukli konji ili krave, desnog kotača, koji je išao po jarku i bio veći i manjeg kotača, koji je išao po površini. Podešavanjem plugovog gredelja kopčanjem pomoću lanca na kraće ili dulje regulirala se dubina oranja pluga. Od ostalih oruđa bile su drvene brane koje su prije imale drvene zupce, a kasnije željezne. Bili su i valjci, uglavnom od hrastovog drveta, promjera oko 30 do 35 cm širine i oko dva metra, na koji se mogao metnuti teret da bi valjak bio teži i da bi mogao, kad ga vuku konji, što bolje potrti (polomiti) gruđje. Bilo je plugova okopača za međurednu obradu, na kojem se moglo skidanjem motičica (tace) i montirati daske za ogrtanje kukuruza i krumpira. Kad je kukuruz niknuo onda se išao saditi grah i tikve (bundeve) kao međuusjev. Nikako prije zbog toga da ne bi grah i tikve pozeble od mraza koji se obično pojavljuje oko polovice svibnja, na takozvane zmržnjene svece. Kad je kukuruz narastao oko 3 do 4 lista, a krumpir oko 10 cm, išlo se plugom okopačem među redove kopat (parat). Okopač je vukao konj ili krava. Sa dva konj a se moglo izorati 1 k.j. na dan, dok se sa okopačem moglo 2 k.j. dnevno. Onaj drač (korov) koji nije uništio okopač, trebalo je uništiti motikom kao i prorijediti kukuruz, koji se sadio gušće pod brazdu.
Između I. i II. svjetskog rata moglo se kupiti tvorničke željezne plugove kao i ornice modificirane da se na njima mogla podešavati dubina i širina brazde. Kad je niknuo drugi drač, išlo se preuređenim ogrinjačem osipavat (ogrinjat) kukuruz i krumpir. Dolaskom željeznih plugova, mogao se kupiti željezni parač, koji smo zvali planetar. Tim ogrinjanjem se među redovima uništio drač, a u redovima se zagrnuo sa zemljom i tako uništio. Krumpira se moralo još najmanje jedanput ogrinjati, dok kukuruza nije bilo potrebno. S kukuruzom do berbe je bilo posla u tomu da se išlo prorjeđivati stabljike i zalisnice. To se nosilo na put na kola i vozilo doma jer su se time hranile krave. Ljeti se brao i pukao grah te se sušio kako bi se lakše sa cijepima izmlatio. Poslije se grah još dosušivao na ponjavama, da bi bio prikladan za čuvanje za svoje potrebe, a višak se uvijek lako prodao. Novac od prodaje graha bio je namijenjen za naplatu državno poreza. Između I. i II. svjetskog rata su se pojavili na tržištu dvoredne i troredne sijačice tvrtke Kühne. Tada je počelo i dublje jesensko oranje, koje se u proljeće narahlilo okopačem povlačilo branom se moglo sijati sijačicama. No, ondašnje sijačice nisu mogle sijati na željeni razmak zrna u redu, pa je trebalo uvijek sijati gušće, da bi se poslije prorjeđivalo i okopavalo u redu motikom. Ta tehnologija sa jesenskim oranjem i sijanjem sijačicom je povisila prinose kukuruza za 50 % tj. na oko 1500 kg po k.j. Za spomenuti je i to, da su se nekada sijale sorte kukuruza kao što su čikvandin koji je imao male lati, ali s najtvrđim zrnom. Od čikvandina je bilo najbolje brašno za prehranu, za kruh, kuružnjaču, cicvaru, žgance, žličnjake i ostale hrane. Bile su i sorte, hrvatica, osam redna, šesnaest redna koja je imala nedostatak što je imala debeli kocen, zbog kojeg se u kukuružnjaku, zbog velike vlage, pljesnivio kukuruz. Pred sa II. svjetski rat počeo se sijati i zuban kojega je nešto više izraslo, no seljaci ga nisu voljeli jer nije davao kvalitetno brašno. Za spomenuti je da su posljednjih 20 godina selekcionari proizveli na stotine tipova kukuruza i svake godine lansiraju na tržište na desetke novih pa čak i genetski modificirane. Time se postiglo da danas uz agrotehničke mjere i uz primjenu umjetnih gnojiva rodi 8000 kg po k.j. Ima i sorta kao, kokičar (za pocke), šećerac za kuhanje i pečenje i sl. Kukuruz se negdje od sedamdesetih godina prošloga stoljeća brao tako da su se klipovi ručno trgali sa stabljike, metali u plahte nošene na ramenu ili u košare, te se sipalo na kola s kojima se dovezlo kući na guvno (u škedenj) i na večer se trebilo (komušalo) više puta i do pola noći. Trebiti bi mogli pomagat susjedi i prijatelji, a poslije je često bila zakuska i pijača pa bi se znalo i zaplesati po dvorištu. Drugi dan bi se otrebljeni kukuruz pospremao u kuružnjake (koševe) koji su u starije doba bili ispleteni od pruća, a kasnije su građeni od letava (lečvenjaki), u novije doba od čeličnih cijevi i pletene žice. U njima se pomoću vjetra kroz zimu i proljeće sušio kukuruz, kako bi se slijedeće godine od 1. svibnja mogao krunjiti za prodaju, nekada nitko prije prvog svibnja nije htio kupiti kukuruz. Sjećam se da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bila cijena kukuruza 80 do 100 dinara za 100 kg. Toliko je koštao i jedan par visokih cipela, ali su to bili pravi, zdravi za nošenje, s potplatom od krupona, a ne gumeni ili plastični koji su sama bolest. Mehanizacija za poljodjelstvo se tako brzo razvijala da čovjek ne može pratiti sve novitete. Između 1930. i 1945. g. postojali su u Baranji i Vojvodini kod bogatih seljaka traktori male snage, od 15 do 18 KS., fabrikat LANC BULDOG ili DEUTZ. Poslije II. svjetskog rata je URNA poslala mnogo rabljene mehanizacije među kojom je bilo i traktora. Kad se to po zadrugama i poljoprivrednim dobrima uništilo, mogli smo i privatni seljaci kupiti te stare traktore. Tako sam ja, godine 1954., u D. Dubravi prvi kupio traktor marke "FORD-FERGUSON", petrolejac, oko 20 KS. Jednoredni berač kukuruza na klipu marke "ZMAJ" kupio sam 1973. godine, da bi tanjurače, sjetvospremač, četirirednu "OLT"-ovu pneumatsku sijačicu, kao i traktorsku špricu kupio 1980. godine. Iste godine prodao sam berač i kupio sušaru za sušenje kukuruza u zrnu. Od tada dajem kukuruz kombajnirati vlažnog, posušim ga i suhog pospremim u silose. Spomenut ću i to da kad se kukuruz brao na ruke, sve kukuruzinje se je srpom želo, vezalo u snopove, nastavilo u stavice i za oko 20 dana sušenja u stavicama vozilo se kući. Pospremalo se u sušu, a što nije stalo slagalo se u ostrve po dvorištu i vrtu. S tom kukuruzovinom se kroz zimu hranilo krave, tako da se prethodno narezalo ili nasjeklo nožem za kukuruzovinu.
Uvijek na Malu mešu (Malu gospu), to je 8. rujna, bio je određen od općine dan za rezanje gužvi (vrbove šibe) za vezanje kukuruzovine. Na taj dan je općinski šumar na dravskoj obali čekao ljude koji su morali donijeti gužve, koje su narezali, pred njega da bi on procijenio koliko je komada i naplatio pristojbu u korist općine. Te gužve su se doma metnule pazit da bi se do upotrebe malo zgubavele, da se ne bi trgale prilikom vezanja snopova. Umjetno gnojivo se moglo kupiti od oko 1930. god. i to superfosfat (fosfor). Bio je dosta skup, a i bila je propaganda da se od njega skamenjuje zemlja pa ga zbog toga ljudi nisu koristili. Za II. svjetskoga rata postojalo je gnojivo pod imenom PETI SO, to je bila kalijeva sol, a i bilo je jeftinije pa su seljaci pomalo počeli koristiti. Danas se umjetno gnojivo koristi u velikim količinama i to 600 kg po k.j. ili 1000 po hektaru. Prije se gnojilo samo stajskim gnojem sve dok nije počela masovna upotreba umjetnih gnojiva.
Herbicid se počeo koristiti od 1975. godine. Od tada mnoge tvornice svake godine izumljuju nove, totalne i selektivne, herbicide i više nema uzgoja, naročito kukuruza, bez primjene herbicida. Mislim da je herbicid napravio najveću revoluciju u poljodjelstvu. Nekada, kada se nije koristio herbicid, sijao se, kao međuusjev među kukuruz, grah, tikve, a jedno vrijeme i konoplja za sjeme. Grah i danas neki siju, ali oni moraju sijati rjeđe kukuruz i koristiti selektivni herbicide koji ne djeluje na grah. Tikve su se nekada sijale kao međuusjev. Poslije su se dopremale s polja i doma su se vadile koštice, dok se ostali dio tikve pohranio svinjama i kravama. Tikvine koštice smo osušili, u stopi istukli i kuhanjem dobili ulje. Takovo ulje je bilo pravo koščino, a danas nas uljare i trgovci varaju jer u njega miješaju sojino ili suncokretovo ulje i prodaju pod tikvino. Danas se siju tikve s golim košticama kao monokultura i sa strojem se čiste. Krumpir se sadio rukom pod brazdu ili kasnije u napravljene jarke sa osipavanjem. Neki ljudi su u jarke ponosili i stajski gnoj. Poslije sadnje bi se krumpir motikom zagrnuo. Motikom se okopavao i plugom ogrinjačem dva puta ogrinjao. Špricao se jedanput s bordoškom juhom. Krumpirove zlatice do 1960. godine nije bilo. Sorta kiflin bila je za salatu, a dvije sorte za jelo. Danas se sadi automatskim sadilicama, šprica protiv drača, gljivičnih bolesti i krumpirove zlatice. Nekada se iskopavao motikom, pa plugom, a danas se vadi kombajnima koji ga čiste, probiru po debljini, egaliziraju u vreće i vreće sašiju. Ima ga na stotine sorata. Nekada se dovezao kući, metnuo sušit u hladovinu na dva-tri dana, pa bi se pospremao u podrum. Nije smio biti na suncu, jer ono što od sunca poplavi je otrovno za jesti. Najteži posao u poljodjelstvu je bilo oranje i ogrinjanje. Orač je morao imati i jotku. To je bila jedna batina od 100 do 120 cm, na kraju je bila škraka ili nasađen, specijalno za to napravljen, metalni nož, čime je jotkal (čistio) nož na plugu.
PŠENICA? RAŽ? JEčAM I ZOB
Ove žitarice su se sijale na malim površinama iz više razloga. Prvo, što je D. Dubrava između Drave, Mure, Bistreca i mnogo baruština. Zrak je zbog toga dosta vlažan, tako da ima mnogo maglovitih i vlažnih dana, ne samo u proljeće nego i ljeti. Taj vlažan zrak uzrokuje na žitaricama bolest koja se zove pepelnica (oidium) i hrđa. Nekada za te bolesti ljudi nisu ni znali, a nisu imali ni sredstvo za špricanje protiv te bolesti, kao niti herbicide protiv drača u žitaricama. Ako je jače zahvatila pepelnica, zrno u klasju je bilo tako sitno da se nije moglo ondašnjim načinom (čeljenjem) izbiti zrno van. Ljudi se rekli da je ispila magla zrnje u cvatu, a velikih vršalica još nije bilo. Vršilo se čeljenjem, to se radilo tako da se na guvno u škednju postavila vinska bačva ili više bačava, uzeo se snop žita ruka i počelo se sa njime udarati po bačvi sve dok bi zrnje ispalo iz klasja. To je bio težak posao. Najlakše se čelila raž, pa su seljaci sijali više raži nego pšenice, jačmena ili zobi. Drugi razlog jest to što je raženo brašno bolje za miješanje s kukuruznim za kruh, a ima i mnogo dulju i čvršću slamu koja je uvijek bila potrebna za šopanje krovova, koji su svi bili od ražene slame ili trstike. Kad čeljenjem više nije išlo zrnje iz snopa, snop se raširio i batinom istukao po klasju u kojem je bilo zrnja. Istučeno snoplje se naslagalo na guvnu po ponjavi i još se cijepima (cijepi su alat koji se sastoji od jednog štapa, dugog 180 cm, za koji je na vrhu zavezan drugi štap dužine 100cm) udaralo dok više nije bilo zrnja u snopu. Ražena slama se vezala u takozvane ritke da bi se, kad je bila potrebna, našla za pokrivanje nastambi. Zobena, ječmena i pšenična koristila bi se za nastiranje pod svinje, krave i konje. Zobena slama bi se najviše sjeckala i, pomiješana sa stočnom repom, pohranila kravama i konjima. Jačmene pljeve i od brkate pšenice su se koristile, pomiješane s blatom, za omazivanje zidova nastambi i guvana. Kad je žito bilo iščeljeno, presijavalo se na guvneno rešeto te se time odvojilo zrno od većih primjesa. Rešeto je imalo promjer oko 120 cm, a rupe su bile veličine jednog centimetra. U Svetoj Mariji je bio jedan obrtnik koji je izrađivao razne vrste sita pa i guvnena rešeta. Izrešetano zrnje se dalje čistilo na vjetru ili tvorničkim veternicama kojih je bilo već i prije I. svjetskog rata. Oko 30-tih godina prošlog stoljeća mogao se kupiti stroj koji je odvajao kukolj iz pšeničnog ili raženog zrnja.
Takav stroj se zvao trijer, a bio je na ručni pogon. Trijer uje imao u Donjoj Dubravi Mijo Lisjak i na njega se je čistilo po potrebi. Po niklom žitu nikao je i drač kojeg je trebalo plijeviti. Žito se nekad želo sa srpovima. Ta žetva je bila spora pa se počelo žeti kosama. Na kose se pričvrstio drveni lucanj da bi se žito lakše naslanjalo. Žito se nabiralo u snopove, koji su se vezali pojasevima od žita i slagali u stavice okrenute klasjem prema gore, koje se po potrebi sušile na polju. Suhi snopovi su se dovezli doma u sušu, gdje su čekali na čeljenje, koje se moglo obavljati i kad je padala kiša. Između raženog zrnja našlo se i raženog snijeta. Taj snijet je tri puta deblji od zrna i velik do oko 4 cm. Ima dugo zrnje crne boje. Taj snijet su ljudi odvajali i dosta skupo prodavali otkupljivačima ljekovitog bilja. Između dva rata u D. Dubravi su bile tri vršalice, kod Josipa Štefić i Josipa Lisjak na ručni pogon, dok je Ivan Žinić (Petracev) složio na geplin (jedan ili dva konja su vukla u krug). Ručno vršanje bilo je dosta teško. Po četiri čovjeka su tjerala vršalicu, da bi se svakih 10 minuta mijenjali. Te vršalice nisu izbijale sve zrnje iz klasja. Negdje oko 1937. ili 1938. god. kupio je u D. Dubravi Valent Hrašćanec prvu mlatilku, vršalicu , DREŠ, na pogon parnog lokomobila. To je bilo staro pa je nakon godinu ili dvije prodao. Za vrijeme mađarske okupacije tvornica MAV je na kredit prodala dvije nove vršalice. Pokretali su ih stabilni dizel motori, firme DEUTZ, od po 10 KS. Od tog vremena se počelo žito sijati mnogo više nego prije, poradi lakše vršidbe. Seljaci su počeli kupovati i sijačice za žito, dok su prije sijali rukom.
Poslije skidanja jačmena ili pšenice, strnišće se što prije izoralo i posijalo bi se proso, hajdina ili repa. Danas se to ne sije. Nekada su proso i jačmen nosili u čakovec na omiljanje za ljudsku hranu, dok se hajdina u stopama doma tukla i pripremala za hranu kao hajdinska kaša i čurke (krvavice).
Raž se mljela na prosto meljavu kao i kukuruz. Svako domaćinstvo je imalo sito za presijavanje prosto mljevenog brašna. Kukuruzno i raženo brašno se miješalo u određenom omjeru te su se iz toga kuhali žganci i pekao kruh. U D. Dubravi, po pričanju starijih ljudi, nekada je bilo 11 mlinova na Dravi. Mlinove su držali malo bogatiji ljudi i to dva, tri ili četiri zajedno. To su bili ketoši (dioničari). Mlinovi su se svake godine davali u zakup. Tko je dao najviše od ušura dioničarima taj je mlinario. Moj otac je tako mlinario 4 godine. To je bilo najbolje brašno jer se kukuruz samljeo sa klicom, koja je masna, i davao dobar okus kruhu. Takvo brašno imalo je i manu jer se brzo počelo kvariti (vžoklo se). Zbog toga se svaki tjedan mljelo malo kukuruza. Kukuruzno brašno koje danas kupujemo u trgovinama nije tako dobro jer je iz zrnja izdvojena klica da se ne bi brašno kvarilo. Od klice rade ulje koje je vrlo cijenjeno. Svako domaćinstvo je imalo krušnu peć te se obično jedanput tjedno pekao kruh. Te krušne peći su služile i za sušenje marelica, šljiva, jabuka i krušaka, naročito tepkih. Pšenica se vozila u takozvane paromline, u Peteranec, za okupacije preko kakinjskog broda u đekenješ, pa opet poslije II. svjetskog rata u Peteranec, V. Bukovec ili D. Kraljevec, gdje se moglo dobiti tri vrste brašna i posije, bijelo glatko ili oštro brašno, za kolače ili gibanicu. Seljaci kruh iz pekare nisu kupovali, jer je bio skup. Jedna kifla ili žemlja je koštala 1 dinar, a radnik je zaradio 8 do 10 dinara dnevno. Kad su mlinovi na Dravi dotrajali i u selo došla struja, oko 1960. god., Andrija Rusak i Katarina Kranjec kupili su mlinove ne elektro pogon. No, nismo dugo radili. Katarinu su previše oporezivali pa je morala otkazati obrt, a udova od Andrije, Terezija, isto je brzo otkazala. Životni standard se poboljšao tako da sada svi kupuju kruh, čak i kolače, u trgovinama. Godine 1960. sam kupio vršalicu HOFER ŠRANC, promjer bubnja 80 cm, da bi nakon par godina vidio da vršalicama prolazi vrijeme, pojavili su se kombajni za žito i kukuruz u zrnu. Zato sam vršalicu prodao i kupio sušaru za kukuruz i žito. Možete zamisliti kako brzo se mijenjala mehanizacija za obradu zemlje. Nekad se išlo orati konjima pa se moralo uzeti sijeno ili djetelina u plaftak (to je velika plahta sa dvije suprotne strane navođene bote, koje su se pri svakom kraju zavezale). Na tom plaftaku se sjedilo na kolima kad se vozilo, a za vrijeme hranjenja se stavio ispred konja da bi iz njega jeo zob ili zob sa kukuruzom. Na svakom polju su bili zdenci (čige) s okovanim štafima, gdje bi se konji napojili.
Nekada je bio veliki natalitet, bračni parovi su imali 8 do 12 djece. Posjedi se nisu povećavali. Bilo je godina da nitko nije prodavao zemlju, a djeca su se morala raziči po svijetu. Doma se iskorištavao svaki pedalj zemlje. Po šumama se svaka trava i drač pokosio i posušio, a danas to ne kosi nitko. Bilo je i velikih krađa. Iz štala su po noći krali konje i krave. Zbog toga su stare štale imale na vratima željezne rampe na ključ, koje su se zaključavale preko noći. Po poljima se također noću kralo, zato su nekada bili poljari. Poljare, kao i kanase, čordaše, čikoše i brodare na Muri i Dravi se postavljalo svake godine1. siječnja. Za mojeg pamćenja je na polju Krog, čret i Pijajišče dugo godina bio poljar Ivan Jakupak, zvani Spaho. Na Doljnjem polju kao i Orešcu je bio dugo godina Nestić. Na Gornjem polju Naci Bači. Na Žomborovom i Selničkom je bio Selješčak iz Malog Otoka ( i sad je živ). Za Vitojnu, Zavoj i Senjar je bio Cvetnić Franjo iz Legrada. On je pri Vitojini imao kuću s gospodarskim zgradama te je tamo s obitelji živio. Za Pažut je bio Stjepan Hanž koji je isto na početku Pažuta imao kuću. štalu, koce, te je tu i živio. Taj Hanž je ujedno bio i lovočuvar s puškom. Svi poljari su bili naoružani legalno sa pištoljima koje im je davala Općina. Dogodio se čak i nesretan slučaj. Zaboravio sam koji poljar je nehotice, kad je pokazivao prijatelju pištolj, ispalio metak Smrku u trbuh od čega je ovaj i umro. Poljari su imali velike ovlasti. Ja to ne pamtim, ali u knjizi "Iz povijesti Međimurja" ,prof. dr. Drago Feletar piše da je izvršitelj seoskog poglavarstva bičevao kradljivce sa po 25 udaraca bičem u nazočnosti velikog broja mještana. Poljare su mještani plaćali prema površini posjeda, novčano ili kukuruzom.
Sijala se konoplja i lan (len). Konoplja u gustom sklopu za vlakno, a u rijetkom za sjeme. Lan se sijao u gustom sklopu jer je on i gust imao sjeme koje je trebalo omikati na čeličnom češlju i onda močiti. Konoplje se isto močilo. To se obično radilo u stojećim vodama gdje je bila voda toplija pa kora na stabljici prije istrune. Povremeno se otišlo pogledati kada je dosta močeno, a kad se kora odvaja, vade se snopovi van, operu se i suše. Kad je stabljika suha, trlja se na stopi. Između 1950. i 1960. god. Mijo Lisjak, Gabrov, je sam napravio stroj na motorni pogon s kojim je iz usluge trljao stabljike konoplje. Na trlici se dovršavalo, vlakno se potpuno odvajalo od istučene stabljike. Na trlicama su se žene natjecale koja će ranije početi trljiti. Jedni su rekli, vidiš kako je marljiva ta žena, počela je u svitanje raditi, dok su je drugi kleli jer ih je trlicom probudila iz sna. Poslije se konoplja i lan mikao na čelični češalj da bi dobili povesmo i kudelju. Povesmo je lično i dugačko dok je kudelja zmetena. Jedno i drugo se po zimi prelo na kolovrtu. Od povesmine pređe tkalo se za košulje, gaće pa i hlače, muške i ženske, a od kudeline pređe su se tkale plahte, ponjave i vreće. Svakako se odvojilo kudelje i povesmo za užad i štranjge za ham. Dok sam ja išao u školu, 1934. god., još su curice nosile suknje od domaćeg platna. Polovica dječaka je išlo u suknjama, a polovica u hlačama od domaćeg platna.
Konji nisu služili samo za vlastite potrebe, već su se njima vršile i usluge onim seljacima koji nisu imali konje. Oralo se 1 k.j. za 100 kg kukuruza. Konja je bilo mnogo u D. Dubravi, no kad je došla zarazna bolest kao bedrenica pokosila ih je do 90%, a isto tako i krava. Vrbanec i kuga pokosili su svinje. Veterinara u Donjoj Dubravi nije bilo do 1945. godine. Seljaci su sami liječili konje, najčešće su mu pod prsima provukli liku. To je korijen jedne biljke upleten sa povesmom od konoplja. Konju bi se probušile ispod prsiju dvije rupe i ta lika se provukla ispod kože i zavezali se krajevi. Taj korijen je izazivao infekciju i nakon mjesec dana konj je ili ozdravio, ili uginuo. Na Doljjanski gmajni, blizu Žuškinoga krča, god. 1940. kada je jedan rukavac Drave urušavao obalu, otkrilo se na stotine konjskih kostura koje je voda odnosila u glavni tok Drave. Pričao mi je otac da su bili pokopani konji u masovnu grobnicu kad su poginuli skoro svi u selu. Za normalna uginuća postojao je šintar (živoder) u Kotoribi. To je bio unosan posao. Bogati ljudi imali su slugu , živodera, koji je prije ukapanja životinje s nje skinu kožu, koju je mogao dobro unovčiti, jer onda nije bilo umjetnih koža i đonova. Vlasnik sa uginulog konja nije smio skinuti potkove, jer je to isto radio šintar. Zato postoji izreka:" To mi ide kak šintara potkova". Konja je bilo u Donjoj Dubravi mnogo, jer konj tek u trećoj godini života postaje radni. Seljak kojemu su trebala dva radna konja morao je imati i najmanje dva pomlatka u pripremi za zamjenu starih ili zbog uginuća uslijed bolesti.
Pričao mi je djed i otac da su nekad ljudi iz D. Dubrave išli u foringašiju (prijevozništvo) te su čak iz riječke luke vozili raznu robu u Budimpeštu i natrag. Bivali su na putu i nekoliko mjeseci, a kući su došli samo usput zamijeniti konje. Kod nas je bio cijenjen međimurski konj. To je bio teški konj, posebno za vuču. Prije I. svjetskog rata postojala je u Donjoj Dubravi pastuharna s nekoliko čistokrvnih pastuha međimurske pasmine kako bi se održala ta dobra pasmina. S tim pastusima su bili vojnici, koji su ih hranili i s njima pripuštali (osjemenjivali) i po drugim selima, kuda su u sezoni, već po planu, bili raspoređeni. Imam doma još jednu posudu od gusa iz kakvih su ti pastusi jeli. Poslije I. svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija, koja je Hrvatsku gospodarski unakazila, tu je selekcijsku službu sa pastusima napustila. Pastuhe su počeli držati entuzijasti po selima. Kobile, od kojih je bila neka korist, novčano je pomagala i komunistička Jugoslavija. Posljednji pastuh u D. Dubravi držao je Franjo Lisjak, Jezerijev. Danas u Donjoj Dubravi nema niti jednog radnog konja. Veterinar Marinko Lisjak ima oko 5 jahaćih konja koje drži u iznajmljenim prostorijama na Pažutu.
S druge strane u D. Dubravi ima oko 220 traktora. Po usmenoj predaji, kad je Općina kupila od grofova pašnjake (gmajne), mlađi konji, van sezone i stariji, išli su na pašu na gmajne. Tamo su ih vodili i pazili pastiri koje smo zvali čikoši. čikoši su svakodnevno, osim kad je bili snijega, najranije oko 3 sata ljeti počeli sa bičevima pucati po selu. To je bio znak da seljaci puste konje iz štale na ulicu gdje bi ih čekali čikoši i preuzeli na daljnju brigu. U odnosu na svinje i krave čikoš je najkasnije pustio konje kući. Svaki konj je sam znao doći doma. Gmajna je bilo sve okolo ošančena (napravljen nasip) ili živica kako ne bi konji, krave i svinje otišle na oranične površine i napravile nekomu štetu. Bilo je seljaka koji su kad je čikoš dotjerao konje doma, zajahali ih i otišli na noćnu pašu (to se reklo na konjaru). Tamo su bili cijelu noć sa konjima. Obično se išlo na dio gmajne koji se zove Velike gredine. Tamo je bilo konje najlakše čuvati jer je sve okolo bio berek (voda), a konji baš nisu voljeli gaziti po bereku. čikoš je napasivao od 200 do 300 grla konja samo na Doljjanskoj gmajni. Bilo je seljaka koji su si sami pasli konje, krave i svinje na Gorjanjskoj gmajni i na gmajni u Mertvički. Od tog vremena i pjesma: "Ki su dečki kaj valjali, na konjaru su jahali." Od rogate stoke bilo je najviše krava i to simental pasmine, a ako bi netko kupio bušu u Bosni iz njega su se izrugivali, da ima bosanjku. Koza i ovca bila je rijetkost, pa bi ju djeca hodala gledati. Krave je na gmajni pazio čordaš. On bi išao oko 5 sati ujutro, isto bi pucao bičem ili trubio u kravski rog, no kasnije je imao pravu limenu trubu. Mladim junicama i bikovima su privezali na njušku ježevu kožu s osušenim bodljama prema van, da ne bi na paši posisali tuđe krave, pa ni svoju. Jer kod pokušaja sisanja kravu su bodlje pikale u vime i nije se dala sisati. Po riječima Monike Matotek , vidljivo iz časopisa Kaj, Zagreb, broj V-VI/85. str. 21. gdje piše: na Doljjanskoj gmajni se paslo 800 krava, u Mertvički 300, a na Gorjanjskoj gmajni su seljaci napasivali sami. Dugo godina su bikovi išli na pašu sve dok nisu zaredale neprilike, naročito s općinskim bikovima. S kvalitetnim bikovima nastojalo se doći do kvalitetne teladi. Općina je napravila je napravila, na sredini Krbulje, štalu sa velikim parmama gdje je bikar hranio od 10 do 12 bikova čiste simental pasmine. Kad su seljaci opazili da se krava goni (tjera), vodili su je na pripust biku. To se naplačivalo. Sijeno za bikove kosilo se na Krbulji. Ukoliko, poradi suše, nije bilo dosta koristila bi se i trava sa sinokoša (livada) u Mađarskoj, gdje je Općina D. Dubrava imala oko 20 k.j. livada. Godine 1947. izgorio je na Krbulji tzv. Selski škedenj sa štalom. Od tada počinje umjetno osjemenjivanje krava. Osjemenjivanje je obavljao veterinar, koji je došao u D. Dubravu 1945., a bikovu spermu dobivao je iz čakovca. Najžalosnije je spomenuti da danas 2004. god. ima samo 10 krava i da mlijeko kupujemo u trgovinama, koje država uvozi iz inozemstva.
Glavna hrana za konje i krave bilo je sijeno (suha trava), kao i suha djetelina, bečka lucerna i horvatska glavnata. Rijetko i suha grahorica. Ponekad bi dali jesti suhu djetelinu i svinjama, koje su ju rado jele, naročito bređe krmače, kojima je manjkalo vitamina iz djeteline radi razvoja praščića još u utrobi.
SVINJOGOJSTVO
Seljaci su nekad svinje pasli na gmajnama. Njih su čuvali pastiri koje smo zvali kanasi. Kanasi su skupljali svinje najkasnije oko 6 sati ujutro. S malim pajcekima (odojcima) je bilo najviše problema. Njih je trebalo nekoliko dana posebno tjerati iza kanasa da ih ne bi pogazile veće svinje. Svoje odojke je svaki seljak posebno obilježio, po vratu, leđima ili na riti, s raznim bojama. Kanas bi prvo pustio doma prasice, krmače s odojcima, koje su njihovi vlasnici-ce, na prvom križanju u selo, čekali i pratili doma, jer prvih dana ne bi znali doma sami. To je trajalo ponekad 10 do 15 dana, da bi kasnije sami znali doma, kao i starije svinje. Nerasti su se slobodno pasli među svinjama, poradi oplodnje krmača. Kad se koja krmača oplodila, kanas je navečer rekao gazdi krmače da mu se krmača nabukala, kako bi je on mogao (znao) ostaviti kod kuće kad bi očekivao prašenje. čistokrvnih pasmina nekada nije bilo. Uglavnom je trebalo dvije godine da bi svinja bila teška 100 kg. Poslije II. svjetskog rata su se uvažale jokšir pasmine. Jokšira su kasnije zamijenile bolje pasmine, s većim šunkama, manjim postotkom masti i bržim porastom do 100 kg. I svinje je ponekad poharala bolest tako da je znalo uginuti i do 80% svinja u selu. Prema spomenutom časopisu Kaj, samo na Doljjanskoj gmajni je kanas čuvao oko 500 svinja. Nekada se svinjsko meso najviše koristilo u prehrani stanovništva što je bilo teško, jer nije bilo struje, niti hladnjaka ili ledenice. Najviše se koristilo meso zaliveno mašću u lodrici, sušeno i prerađeno u kobasice. Sad se hrani manje svinja i ne odlaze na pašu. Ako zaluta neka bolest na svinje, veterinari sve spašavaju. Tako danas 70% stanovništva hrani svinje za vlastite potrebe, a poneki, kao kooperanti, i po nekoliko stotina komada. Nekada su se cijenile pasmine sa što većim postotkom masti, a danas sa što više mesa, jer se mlađi ljudi boje masti.
Da ne zaboravim spomenuti da su bile i poljske lese, na izlascima iz seoskih ulica u polje, zbog toga da ne bi marha (stoka) otišla u polje. Tako se ja sjećam Brljakove i Švelčeve lese. Sjećam se i toga, kad su išli konji ili krave, da su skoro na svakom grlu visjele jedna ili više pijavica, već napite, debele kao kruške, crne boje, a zvali smo ih konjske pijavice. Rijetko kad je visjela žuto šarena pijavica, koje smo zvali ljudske. Te pijavice su se nahvatale na stoku u podne kada je bila dotjerana na mjesto salaš u vodu na pojenje. Mjesto salaš na Bistrecu su zvali jedno proširenje u Bistrecu gdje je moglo ući u vodu mnogo krava ili konja da se napiju vode. Do mjesta salaš je doticao Bistrec sa svježom vodom, čistom da se i čovjek mogao bez opasnosti napiti, i na tom salašu nije bilo nikakvog drača u vodi radi toga što je stoka dvaput dnevno ulazila u vodu na pojenje. Iz tog salaša je voda isticala u dva korita koje smo zvali Prvi i Drugi Bistrec. Ta korita su bila široka i zvali smo ih beseki. Ti beseki su bila mrjestilišta za ribe koje su dolazile na mrijest u toplu vodu iz Drave i Mure. Tu je bilo toliko riba da smo djeca lovila s košarama. Po tim besekima je raslo razno bilje kao trstika, rogoz, setinec, resa, lopoč i jedna biljka koju smo zvali šulj, koji je imao plod veličine kestena s četiri šiljka razmještenim u raznim smjerovima. Kad je dozrio otpao je na dno vode. Bilo je opasno gaziti bos po vodi, jer kad bi stao na njega, bilo je vrlo teško iskopati iz noge sitni šiljak koji je obično ostao u nozi. Zbog toga su ribari koji su lovili ribe u sakovima morali nositi staru obuću radi zaštite od šulja. Godine 2004. gledao sam na televiziji kako u Podravskim Podgajcima, posebnom svečanošću, beru još zeleni šulj iz čamaca, kuhaju ga i jedu kao neku poslasticu uz svečanost i glazbu. Prava šteta da u D. Dubravi nismo znali da je šulj jestiv. No, kasno smo doznali, sad je Bistrec u umjetnom koritu i šulj više ne raste u njemu.
SVILENA BUBA
Svilenu bubu se počelo uzgajati u D. Dubravi još prije I. svjetskog rata pa se nastavilo i poslije za Kraljevine Jugoslavije. Poradi hrane za svilene bube su općinske vlasti posadile dudove pokraj ceste u smjeru Pažuta, Kotoribe i Donjeg Vidovca, da bi ljudi imali gdje brati lišće za hranjenje svilenih buba. To su bile gusjenice gole, bez dlačica, debele i duge kao mali prst odrasla čovjeka. Kada je pojela određenu količinu malinovog, dudovog lišća, ona se začahurila. Te čahure su se prodavale na težinu. Od toga se radila prava svila za haljine, padobrane i slično. Dolaskom umjetnih svila, prestala je i proizvodnja svilenih buba. Dudovi pokraj ceste nalazili su se sve do ovih godina.
PERAD
Od nekada, pa i danas, 80% domaćinstava uzgaja kokoši za vlastite potrebe poradi mesa i jaja. Možda oko 20% uzgaja i patke, a još manje guske. Nekada se peradi mnogo više uzgajalo. Neka domaćinstva su se uzgajala zbog perja, koje se dalo dobro prodati, pa su ih na silu hranile (šopale), tj. na silu su im prstima gurale kukuruz u usta (kljun) da bi dobile na težini poradi mesa i jetra. Jetra su se također dala dobro prodati. U D. Dubravi su guske od malena, još kao žibeki (mladi guščići), tjerali na pašu, na Doljjansku gmajnu i to na Velike gredine, jer su tamo bile okružene sve okolo berekom (vodom) što im je pružalo najveću sigurnost od napada lisica. Tamo su bili izgrađeni i koci za guske, kamo su svake večeri vlasnice žibekov, tj. gusaka, odlazile zatvarati u koce, kako bi bile sigurne preko noći. Obično su se vlasnice gusaka dogovorile da jedna žena zatvara guske od više vlasnica, da bi ujutro opet otvarale koce, puštajući ih van i donoseći im malo i neke druge hrane, najčešće kukuruza. Što se tiče purana, japanskih pataka i ostalih peradi vrlo se malo uzgajalo. U zadnjoj dekadi prošloga stoljeća počeli su u D. Dubravi uzgajati kuniće u kavezima, kao kooperanti veterinarske stanice iz Preloga, ali za nekoliko godina došla je neizlječiva bolest na kuniće, a koju su dobivali i ljudi. Radi toga je državna inspekcija tu proizvodnju kunića zabranila. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije je dvaput tjedno dolazio u D. Dubravu nakupac peradi i divljači. Tog čovjeka smo zvali koponar. Bio je iz Legrada, a zvao se Kotrošić. Došao bi iz Legrada preko dravskog broda na Pažutu pa bi kupovao po selima do Donjeg Kraljevca, gdje je predavao nekom kupljenu robu. Obilazio je jednim konjem na fijakeru. Danas postoji u D. Dubravi društvo za uzgoj malih životinja, koji uzgajaju razne životinje od peradi, kunića, golubova i razno. Ali sve više kao iz hobija.
PČELARSTVO
Prije II. svjetskog rata bilo je mnogo pčelara i već onda su pčelarili, ne samo u slamnatim košnicama, već u modernim drvenim. Za vrijeme II: svjetskog rata Međimurje, pa i D. Dubravu, je došla osloboditi bugarska vojska. Kako su se u D. Dubravi zadržali oko mjesec dana u travnju 1945. godine, opustošili su gotovo sve pčelinjake. Kako u travnju ima vrlo malo meda u saču, morali su sve opustošiti kako bi se najeli meda. Kasnije se ispočetka počelo baviti, malo ozbiljnije, oko pet pčelara dok su mnogi odustali. Danas je u D. Dubravi pčelarstvo zanemarivo.
NEŠTO OPĆENITO O POLJODJELSTVU I O ŽIVOTU U D. DUBRAVI
U D. Dubravi su postojali pašnjaci (gmajne) koje je nekada kupila Općina od grofova. Te gmajne su se koristile za ispašu razne stoke. Još za Kraljevine Jugoslavije (kada se još mogla podijeliti gmajna) ljudi se nisu mogli dogovoriti o načinu podjele. Bili su koji su htjeli podjelu po domaćinstvu, tj. po dimnjaku, drugi po domu, po broju ukućana, itd. pojedina sela u Međimurje, Podravini i drugim krajevima u Hrvatskoj složila su se i podijelila. Tako je u D. Dubravi gmajna dočekala i završetak II. svjetskog rata. Godine 1945. došli su na vlast komunisti, čiji je cilj bio kolektivizacija. Dio seljaka su natjerali u tzv. Seljačke radne zadruge, dok su ostale razvrstali prema veličini posjeda u kategorije, prema kojima su ih zaduživali za obavezni otkup. Što je dalje otkup trajao, Jugoslavija je bila sve gladnija. Seljaci su vidjeli da koliko god se proizvede, sve se mora predati, milom ili silom, državi. Živežne namjernice, kao kruh, šećer i neke, bile su na bonove (točkice), ali kruha nije bilo dovoljno. Koji su htjeli da ih dopadne kruh, išli su od pola noći u red čekati pred pekaru. Šećer su dobivale na točkice samo žene s malom djecom, no moja supruga niti to nije mogla dobiti zbog toga jer sam ja bio u zatvoru kao politički zatvorenik. Za obvezatno predane poljodjelske proizvode dobilo se 50% u novcu, a 50% u bonovima. Bez tih bonova niste mogli ništa kupiti. Što se tiče otkupnih cijena, spomenut ću samo jedan primjer, i to da se za obvezatni otkup 100 kg šećerne repe dobivala protuvrijednost od 1,5 kg šećera, a zna se da se od 100kg šećerne repe dobije 15 kg šećera. Godine 1953. "drug" Tito je zapao u velike teškoće, no zapadni svijet, na čelu sa Amerikom, dao je pomoć, ali je uvjetovao, da se moraju raspustiti sve nasilu formirane seljačke zadruge i ukinuti obvezatni otkup. To je i učinjeno. Gmajne su preimenovane iz općinskih u općenarodne. Odmah je bila zabranjena ispaša stoke. Skoro sam zaboravio spomenuti da je Općina izdala u zakup (rendu) oko 200 k.j. od glavne ceste, Parag, Kevečišće, do Senjara, Rožđa i tzv. cirkvene mekote, od kojih je zakupninu dobio crkveni odbor koji je sakupljao novce za gradnju crkve, koju D. Dubrava nije imala od 1914. godine. I taj zakup je ukinut. Godine 1945. i 1946. formirano je Poljoprivredno dobro, naravno kao državno. UNRA je slala iz Amerike i Engleske traktore i ostalu mehanizaciju za obradbu zemlje. Dakle komunističke vlasti su općinsku imovinu prekrstile u općenarodnu, a nova hrvatska vlast je po drugi put nacionalizira, prekrstila u državnu imovinu. Do lipnja 1997. bio je rok za predaju molbi za denacionalizaciju tj. povratak oduzete imovine (zemlje, šuma). Ja sam, kao načelnik općine, dao izvaditi posjedovne listove za sve sporne površine. Na tim listovima je pisalo da je to općenarodna imovina. Na moj zahtjev da mi se izda gruntovnica povijesne posjedovne listove, šef gruntovnice je rekao da ne smije izdavati povijesne izvatke, već onakve kako sad piše. Na temelju takvih dokumenata, državna pravobraniteljica Međimurske županije, Mirjana Zvonarek, izjavljuje da Općina nije ovlaštenik naknade (povrata), već da su spomenute nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo ili općenarodna imovina. Tako je Općina na pravni način ostala bez svoje imovine, a da je nisu ni pitali kako će se uzdržavati kad joj sve oduzme država. Prema tome, po sadašnjem zakonu, 50% od prodaje tih nekretnina ima država, 25% županija i 25% Općina. Pitamo se koliko je novaca dala država i županija prilikom kupnje od grofova. Za sve ove nezakonitosti znaju i naši saborski zastupnici, ali svaki tamo sjedi zbog svoje plaće i mirovine poslije mandata, a za općine i privatne osobe nitko ne vodi brigu. A zna se da je imovina privatna i pravnih osoba po međunarodnom zakonu zagarantirana. Samo se naš pravni sustav toga ne drži. Pogreška je i to što nije načelnik općine Nikola Grošanić iskoristio besplatno pravo žalbe za koju je bio rok 15 dana, po primitku rješenja. Možda do danas ne bi bilo odgovora na žalbu, ali je trebalo iskoristiti sve mogućnosti, pa ako bi trebalo obratiti se i međunarodnom sudu u Strassburgu, gdje bi po mišljenju mnogih pravnika uspjeli. Prema tome bi općini pripalo 100% od prodaje nekretnina.
U našoj općini seljaci su vrlo siromašni, u prosjeku 3 k.j. po domaćinstvu. Ali imamo vrlo marljive ljude. To je vidjela još austrougarska vlast, tako su organizirali u D. Dubravi tečaj pletenja košara (na tečaj je išao i moj otac) koje znanje su mnogi iskoristili i time si poboljšali kućni proračun. Za vrijeme komunističke Jugoslavije osnovano je i košaračko poduzeće sa oko 40 zaposlenih. Djelatnost je priznata kao obrtnička struka, te su se mogli školovati učenici za košarače. Ljudi su sadili vrbovu šibu, koju su kuhali, gulili i iz nje pleli košare koje su prodavane 95% za izvoz. Oko 1960. god. kada je Jugoslavija zapala u dugove koje je trebalo vratiti, država je davala na svaki izvozni dinar još jedan dinar subvencije, to su rekli prim. U D. Dubravi skoro svaka kuća plela je košare od vrbove šibe ili šlape, cekere i ostalo od kukuruznog šemetinja. Ja sam također pleo košare sa suprugom i kćerkom. Mogao sam zaraditi na dan 20 dolara. Danas je došlo do toga da čovjek ne može zaraditi dnevno više od 4 dolara. Ali dobravski čovjek se ne da, on radi i za 4 dolara, jer i to je nešto.
U D. Dubravi bilo je svakakvih obrtnika, no mnoge je uništio komunistički režim. Znam dva obrtnika, majstora, Martina i Franca Kunaj. Oni su bili majstori za štavljenje koža. Kad je UDB-a doznala da je roba gotova na više navrata su im sve oduzeli, umjesto da su im dozvolili držati po dva šegrta koji bi i danas znali štaviti kože. Ja i danas mogu pokazati štavljenu srneću kožu koju čuvam kao uspomenu na pokojnog Martina Kunaja. Danas se sve srneće, jelenske, pa i lisičje kože bacaju u smeće. Bilo je i ispirača zlata koje su isto uništili jer su mislili da ako rade sa zlatom, su neki bogataši.
NEŠTO O DVOVLASNIČARSTVU
U D. Dubravi je oko 70% domaćinstava imalo svoje nekretnine u Republici mađarskoj na lokalitetu Blezanske i Ortiloške općine. Otkako ljudi pamte i po usmenoj predaji sve do 1949. god. mogli su obrađivati svoje nekretnine, koje su pretežno vinogradi, voćnjaci, livade, oranice i šume, i svoje proizvode voziti kući. Spomenute godine granica se zatvorila. Od uvijek je na rijeci Muri bio prijelaz brodom, ako je i bila Mura državna granica, postojale su dvovlasničke prolaznice s kojima smo nesmetano prelazili preko granice. Ne zna se tko je glavni krivac za zatvaranje granice. Uglavnom, Republika Mađarska je naše posjede nacionalizirala, ali do danas nam nije vratila posjede niti nas obeštetila. Svakako da je kriva i naša vlast, zbog toga što nije do danas to zatražila. Znamo da, po međunarodnom pravu, privatna je imovina zagarantirana, ma gdje bila.
Napisao: Ladislav Kranjec
POVRŠINA: 19,16 km²
STANOVNIŠTVO: 1658
ZEMLJOPISNO-PROMETNE KARAKTERISTIKE:
Postojeći prometni sustav na području Općine Donja Dubrava dio je glavne cestovne mreže Međimurja, te kroz Općinu prolazi državna cesta koja je spojena na 15 kilometara udaljenu autocestu Goričan – Zagreb. Donja Dubrava ima organizirani autobusni prijevoz, a samo nekoliko kilometara dijeli je do najbliže željezničke stanice.
POLJODJELSTVO
Poljodjelstvo je po usmenoj predaji otkako ljudi pamte bila najvažnija i najsigurnija grana privrede u D. Dubravi. Koja obitelj je imala 2-3 jutra zemlje oranice (jedno jutro, mekota ili katastarsko jutro je 1600 četvornih hvata, jedan čvh. = 3.6m2 ), imao je uvjete da drži dvije krave, koje su hranile domaćinstvo mlijekom, sirom i putrom. Uz to se godišnje prodalo od jedne krave i jedno tele ili odrasla junica, ili bik, pa je bilo novca za petrolej, svijeću, sol, obuću i po koju kocku šećera, koji se kupovao samo u prigodi Božić ili Uskrsa za kolače. Da djeca ne bi jela kocke šećera, govorilo im se da će dobiti buhe ili uši od šećera. Po pripovijedanju starijih, a i za mojeg pamćenja, u D. Dubravi oralo se i okopavalo s konjima, rijetko s kravama, jer krava koja radi daje mnogo manje ili ništa mlijeka. Oralo se najviše u proljeće i to na slogove, po osam ili deset brazdi skupa, da bi ostao jarak za skupljanje vode prilikom jake kiše, koja poradi plitkog oranja nije mogla otići u zemlju. Kukuruz i krumpir se sijao i sadio pod brazdu. Takva obrada je davala vrlo malo prihoda po k. j., oko 1000 kg suhog zrna kukuruza. Plugovi su imali noža, koji je rezao vertikalno i lemeša, koji je rezao vodoravno. Plug je bio drveni, a imao je drveni gredelj, drvene kvake (ručke) za koje je orač morao držati i ravnati, plužiti, plugom. Daska je bila drvena, no kasnije su se daske oblačile limom. Plug je morao imati i ornice, koje su se sastojale od ruda, za koji su se vukli konji ili krave, desnog kotača, koji je išao po jarku i bio veći i manjeg kotača, koji je išao po površini. Podešavanjem plugovog gredelja kopčanjem pomoću lanca na kraće ili dulje regulirala se dubina oranja pluga. Od ostalih oruđa bile su drvene brane koje su prije imale drvene zupce, a kasnije željezne. Bili su i valjci, uglavnom od hrastovog drveta, promjera oko 30 do 35 cm širine i oko dva metra, na koji se mogao metnuti teret da bi valjak bio teži i da bi mogao, kad ga vuku konji, što bolje potrti (polomiti) gruđje. Bilo je plugova okopača za međurednu obradu, na kojem se moglo skidanjem motičica (tace) i montirati daske za ogrtanje kukuruza i krumpira. Kad je kukuruz niknuo onda se išao saditi grah i tikve (bundeve) kao međuusjev. Nikako prije zbog toga da ne bi grah i tikve pozeble od mraza koji se obično pojavljuje oko polovice svibnja, na takozvane zmržnjene svece. Kad je kukuruz narastao oko 3 do 4 lista, a krumpir oko 10 cm, išlo se plugom okopačem među redove kopat (parat). Okopač je vukao konj ili krava. Sa dva konj a se moglo izorati 1 k.j. na dan, dok se sa okopačem moglo 2 k.j. dnevno. Onaj drač (korov) koji nije uništio okopač, trebalo je uništiti motikom kao i prorijediti kukuruz, koji se sadio gušće pod brazdu.
Između I. i II. svjetskog rata moglo se kupiti tvorničke željezne plugove kao i ornice modificirane da se na njima mogla podešavati dubina i širina brazde. Kad je niknuo drugi drač, išlo se preuređenim ogrinjačem osipavat (ogrinjat) kukuruz i krumpir. Dolaskom željeznih plugova, mogao se kupiti željezni parač, koji smo zvali planetar. Tim ogrinjanjem se među redovima uništio drač, a u redovima se zagrnuo sa zemljom i tako uništio. Krumpira se moralo još najmanje jedanput ogrinjati, dok kukuruza nije bilo potrebno. S kukuruzom do berbe je bilo posla u tomu da se išlo prorjeđivati stabljike i zalisnice. To se nosilo na put na kola i vozilo doma jer su se time hranile krave. Ljeti se brao i pukao grah te se sušio kako bi se lakše sa cijepima izmlatio. Poslije se grah još dosušivao na ponjavama, da bi bio prikladan za čuvanje za svoje potrebe, a višak se uvijek lako prodao. Novac od prodaje graha bio je namijenjen za naplatu državno poreza. Između I. i II. svjetskog rata su se pojavili na tržištu dvoredne i troredne sijačice tvrtke Kühne. Tada je počelo i dublje jesensko oranje, koje se u proljeće narahlilo okopačem povlačilo branom se moglo sijati sijačicama. No, ondašnje sijačice nisu mogle sijati na željeni razmak zrna u redu, pa je trebalo uvijek sijati gušće, da bi se poslije prorjeđivalo i okopavalo u redu motikom. Ta tehnologija sa jesenskim oranjem i sijanjem sijačicom je povisila prinose kukuruza za 50 % tj. na oko 1500 kg po k.j. Za spomenuti je i to, da su se nekada sijale sorte kukuruza kao što su čikvandin koji je imao male lati, ali s najtvrđim zrnom. Od čikvandina je bilo najbolje brašno za prehranu, za kruh, kuružnjaču, cicvaru, žgance, žličnjake i ostale hrane. Bile su i sorte, hrvatica, osam redna, šesnaest redna koja je imala nedostatak što je imala debeli kocen, zbog kojeg se u kukuružnjaku, zbog velike vlage, pljesnivio kukuruz. Pred sa II. svjetski rat počeo se sijati i zuban kojega je nešto više izraslo, no seljaci ga nisu voljeli jer nije davao kvalitetno brašno. Za spomenuti je da su posljednjih 20 godina selekcionari proizveli na stotine tipova kukuruza i svake godine lansiraju na tržište na desetke novih pa čak i genetski modificirane. Time se postiglo da danas uz agrotehničke mjere i uz primjenu umjetnih gnojiva rodi 8000 kg po k.j. Ima i sorta kao, kokičar (za pocke), šećerac za kuhanje i pečenje i sl. Kukuruz se negdje od sedamdesetih godina prošloga stoljeća brao tako da su se klipovi ručno trgali sa stabljike, metali u plahte nošene na ramenu ili u košare, te se sipalo na kola s kojima se dovezlo kući na guvno (u škedenj) i na večer se trebilo (komušalo) više puta i do pola noći. Trebiti bi mogli pomagat susjedi i prijatelji, a poslije je često bila zakuska i pijača pa bi se znalo i zaplesati po dvorištu. Drugi dan bi se otrebljeni kukuruz pospremao u kuružnjake (koševe) koji su u starije doba bili ispleteni od pruća, a kasnije su građeni od letava (lečvenjaki), u novije doba od čeličnih cijevi i pletene žice. U njima se pomoću vjetra kroz zimu i proljeće sušio kukuruz, kako bi se slijedeće godine od 1. svibnja mogao krunjiti za prodaju, nekada nitko prije prvog svibnja nije htio kupiti kukuruz. Sjećam se da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bila cijena kukuruza 80 do 100 dinara za 100 kg. Toliko je koštao i jedan par visokih cipela, ali su to bili pravi, zdravi za nošenje, s potplatom od krupona, a ne gumeni ili plastični koji su sama bolest. Mehanizacija za poljodjelstvo se tako brzo razvijala da čovjek ne može pratiti sve novitete. Između 1930. i 1945. g. postojali su u Baranji i Vojvodini kod bogatih seljaka traktori male snage, od 15 do 18 KS., fabrikat LANC BULDOG ili DEUTZ. Poslije II. svjetskog rata je URNA poslala mnogo rabljene mehanizacije među kojom je bilo i traktora. Kad se to po zadrugama i poljoprivrednim dobrima uništilo, mogli smo i privatni seljaci kupiti te stare traktore. Tako sam ja, godine 1954., u D. Dubravi prvi kupio traktor marke "FORD-FERGUSON", petrolejac, oko 20 KS. Jednoredni berač kukuruza na klipu marke "ZMAJ" kupio sam 1973. godine, da bi tanjurače, sjetvospremač, četirirednu "OLT"-ovu pneumatsku sijačicu, kao i traktorsku špricu kupio 1980. godine. Iste godine prodao sam berač i kupio sušaru za sušenje kukuruza u zrnu. Od tada dajem kukuruz kombajnirati vlažnog, posušim ga i suhog pospremim u silose. Spomenut ću i to da kad se kukuruz brao na ruke, sve kukuruzinje se je srpom želo, vezalo u snopove, nastavilo u stavice i za oko 20 dana sušenja u stavicama vozilo se kući. Pospremalo se u sušu, a što nije stalo slagalo se u ostrve po dvorištu i vrtu. S tom kukuruzovinom se kroz zimu hranilo krave, tako da se prethodno narezalo ili nasjeklo nožem za kukuruzovinu.
Uvijek na Malu mešu (Malu gospu), to je 8. rujna, bio je određen od općine dan za rezanje gužvi (vrbove šibe) za vezanje kukuruzovine. Na taj dan je općinski šumar na dravskoj obali čekao ljude koji su morali donijeti gužve, koje su narezali, pred njega da bi on procijenio koliko je komada i naplatio pristojbu u korist općine. Te gužve su se doma metnule pazit da bi se do upotrebe malo zgubavele, da se ne bi trgale prilikom vezanja snopova. Umjetno gnojivo se moglo kupiti od oko 1930. god. i to superfosfat (fosfor). Bio je dosta skup, a i bila je propaganda da se od njega skamenjuje zemlja pa ga zbog toga ljudi nisu koristili. Za II. svjetskoga rata postojalo je gnojivo pod imenom PETI SO, to je bila kalijeva sol, a i bilo je jeftinije pa su seljaci pomalo počeli koristiti. Danas se umjetno gnojivo koristi u velikim količinama i to 600 kg po k.j. ili 1000 po hektaru. Prije se gnojilo samo stajskim gnojem sve dok nije počela masovna upotreba umjetnih gnojiva.
Herbicid se počeo koristiti od 1975. godine. Od tada mnoge tvornice svake godine izumljuju nove, totalne i selektivne, herbicide i više nema uzgoja, naročito kukuruza, bez primjene herbicida. Mislim da je herbicid napravio najveću revoluciju u poljodjelstvu. Nekada, kada se nije koristio herbicid, sijao se, kao međuusjev među kukuruz, grah, tikve, a jedno vrijeme i konoplja za sjeme. Grah i danas neki siju, ali oni moraju sijati rjeđe kukuruz i koristiti selektivni herbicide koji ne djeluje na grah. Tikve su se nekada sijale kao međuusjev. Poslije su se dopremale s polja i doma su se vadile koštice, dok se ostali dio tikve pohranio svinjama i kravama. Tikvine koštice smo osušili, u stopi istukli i kuhanjem dobili ulje. Takovo ulje je bilo pravo koščino, a danas nas uljare i trgovci varaju jer u njega miješaju sojino ili suncokretovo ulje i prodaju pod tikvino. Danas se siju tikve s golim košticama kao monokultura i sa strojem se čiste. Krumpir se sadio rukom pod brazdu ili kasnije u napravljene jarke sa osipavanjem. Neki ljudi su u jarke ponosili i stajski gnoj. Poslije sadnje bi se krumpir motikom zagrnuo. Motikom se okopavao i plugom ogrinjačem dva puta ogrinjao. Špricao se jedanput s bordoškom juhom. Krumpirove zlatice do 1960. godine nije bilo. Sorta kiflin bila je za salatu, a dvije sorte za jelo. Danas se sadi automatskim sadilicama, šprica protiv drača, gljivičnih bolesti i krumpirove zlatice. Nekada se iskopavao motikom, pa plugom, a danas se vadi kombajnima koji ga čiste, probiru po debljini, egaliziraju u vreće i vreće sašiju. Ima ga na stotine sorata. Nekada se dovezao kući, metnuo sušit u hladovinu na dva-tri dana, pa bi se pospremao u podrum. Nije smio biti na suncu, jer ono što od sunca poplavi je otrovno za jesti. Najteži posao u poljodjelstvu je bilo oranje i ogrinjanje. Orač je morao imati i jotku. To je bila jedna batina od 100 do 120 cm, na kraju je bila škraka ili nasađen, specijalno za to napravljen, metalni nož, čime je jotkal (čistio) nož na plugu.
PŠENICA? RAŽ? JEčAM I ZOB
Ove žitarice su se sijale na malim površinama iz više razloga. Prvo, što je D. Dubrava između Drave, Mure, Bistreca i mnogo baruština. Zrak je zbog toga dosta vlažan, tako da ima mnogo maglovitih i vlažnih dana, ne samo u proljeće nego i ljeti. Taj vlažan zrak uzrokuje na žitaricama bolest koja se zove pepelnica (oidium) i hrđa. Nekada za te bolesti ljudi nisu ni znali, a nisu imali ni sredstvo za špricanje protiv te bolesti, kao niti herbicide protiv drača u žitaricama. Ako je jače zahvatila pepelnica, zrno u klasju je bilo tako sitno da se nije moglo ondašnjim načinom (čeljenjem) izbiti zrno van. Ljudi se rekli da je ispila magla zrnje u cvatu, a velikih vršalica još nije bilo. Vršilo se čeljenjem, to se radilo tako da se na guvno u škednju postavila vinska bačva ili više bačava, uzeo se snop žita ruka i počelo se sa njime udarati po bačvi sve dok bi zrnje ispalo iz klasja. To je bio težak posao. Najlakše se čelila raž, pa su seljaci sijali više raži nego pšenice, jačmena ili zobi. Drugi razlog jest to što je raženo brašno bolje za miješanje s kukuruznim za kruh, a ima i mnogo dulju i čvršću slamu koja je uvijek bila potrebna za šopanje krovova, koji su svi bili od ražene slame ili trstike. Kad čeljenjem više nije išlo zrnje iz snopa, snop se raširio i batinom istukao po klasju u kojem je bilo zrnja. Istučeno snoplje se naslagalo na guvnu po ponjavi i još se cijepima (cijepi su alat koji se sastoji od jednog štapa, dugog 180 cm, za koji je na vrhu zavezan drugi štap dužine 100cm) udaralo dok više nije bilo zrnja u snopu. Ražena slama se vezala u takozvane ritke da bi se, kad je bila potrebna, našla za pokrivanje nastambi. Zobena, ječmena i pšenična koristila bi se za nastiranje pod svinje, krave i konje. Zobena slama bi se najviše sjeckala i, pomiješana sa stočnom repom, pohranila kravama i konjima. Jačmene pljeve i od brkate pšenice su se koristile, pomiješane s blatom, za omazivanje zidova nastambi i guvana. Kad je žito bilo iščeljeno, presijavalo se na guvneno rešeto te se time odvojilo zrno od većih primjesa. Rešeto je imalo promjer oko 120 cm, a rupe su bile veličine jednog centimetra. U Svetoj Mariji je bio jedan obrtnik koji je izrađivao razne vrste sita pa i guvnena rešeta. Izrešetano zrnje se dalje čistilo na vjetru ili tvorničkim veternicama kojih je bilo već i prije I. svjetskog rata. Oko 30-tih godina prošlog stoljeća mogao se kupiti stroj koji je odvajao kukolj iz pšeničnog ili raženog zrnja.
Takav stroj se zvao trijer, a bio je na ručni pogon. Trijer uje imao u Donjoj Dubravi Mijo Lisjak i na njega se je čistilo po potrebi. Po niklom žitu nikao je i drač kojeg je trebalo plijeviti. Žito se nekad želo sa srpovima. Ta žetva je bila spora pa se počelo žeti kosama. Na kose se pričvrstio drveni lucanj da bi se žito lakše naslanjalo. Žito se nabiralo u snopove, koji su se vezali pojasevima od žita i slagali u stavice okrenute klasjem prema gore, koje se po potrebi sušile na polju. Suhi snopovi su se dovezli doma u sušu, gdje su čekali na čeljenje, koje se moglo obavljati i kad je padala kiša. Između raženog zrnja našlo se i raženog snijeta. Taj snijet je tri puta deblji od zrna i velik do oko 4 cm. Ima dugo zrnje crne boje. Taj snijet su ljudi odvajali i dosta skupo prodavali otkupljivačima ljekovitog bilja. Između dva rata u D. Dubravi su bile tri vršalice, kod Josipa Štefić i Josipa Lisjak na ručni pogon, dok je Ivan Žinić (Petracev) složio na geplin (jedan ili dva konja su vukla u krug). Ručno vršanje bilo je dosta teško. Po četiri čovjeka su tjerala vršalicu, da bi se svakih 10 minuta mijenjali. Te vršalice nisu izbijale sve zrnje iz klasja. Negdje oko 1937. ili 1938. god. kupio je u D. Dubravi Valent Hrašćanec prvu mlatilku, vršalicu , DREŠ, na pogon parnog lokomobila. To je bilo staro pa je nakon godinu ili dvije prodao. Za vrijeme mađarske okupacije tvornica MAV je na kredit prodala dvije nove vršalice. Pokretali su ih stabilni dizel motori, firme DEUTZ, od po 10 KS. Od tog vremena se počelo žito sijati mnogo više nego prije, poradi lakše vršidbe. Seljaci su počeli kupovati i sijačice za žito, dok su prije sijali rukom.
Poslije skidanja jačmena ili pšenice, strnišće se što prije izoralo i posijalo bi se proso, hajdina ili repa. Danas se to ne sije. Nekada su proso i jačmen nosili u čakovec na omiljanje za ljudsku hranu, dok se hajdina u stopama doma tukla i pripremala za hranu kao hajdinska kaša i čurke (krvavice).
Raž se mljela na prosto meljavu kao i kukuruz. Svako domaćinstvo je imalo sito za presijavanje prosto mljevenog brašna. Kukuruzno i raženo brašno se miješalo u određenom omjeru te su se iz toga kuhali žganci i pekao kruh. U D. Dubravi, po pričanju starijih ljudi, nekada je bilo 11 mlinova na Dravi. Mlinove su držali malo bogatiji ljudi i to dva, tri ili četiri zajedno. To su bili ketoši (dioničari). Mlinovi su se svake godine davali u zakup. Tko je dao najviše od ušura dioničarima taj je mlinario. Moj otac je tako mlinario 4 godine. To je bilo najbolje brašno jer se kukuruz samljeo sa klicom, koja je masna, i davao dobar okus kruhu. Takvo brašno imalo je i manu jer se brzo počelo kvariti (vžoklo se). Zbog toga se svaki tjedan mljelo malo kukuruza. Kukuruzno brašno koje danas kupujemo u trgovinama nije tako dobro jer je iz zrnja izdvojena klica da se ne bi brašno kvarilo. Od klice rade ulje koje je vrlo cijenjeno. Svako domaćinstvo je imalo krušnu peć te se obično jedanput tjedno pekao kruh. Te krušne peći su služile i za sušenje marelica, šljiva, jabuka i krušaka, naročito tepkih. Pšenica se vozila u takozvane paromline, u Peteranec, za okupacije preko kakinjskog broda u đekenješ, pa opet poslije II. svjetskog rata u Peteranec, V. Bukovec ili D. Kraljevec, gdje se moglo dobiti tri vrste brašna i posije, bijelo glatko ili oštro brašno, za kolače ili gibanicu. Seljaci kruh iz pekare nisu kupovali, jer je bio skup. Jedna kifla ili žemlja je koštala 1 dinar, a radnik je zaradio 8 do 10 dinara dnevno. Kad su mlinovi na Dravi dotrajali i u selo došla struja, oko 1960. god., Andrija Rusak i Katarina Kranjec kupili su mlinove ne elektro pogon. No, nismo dugo radili. Katarinu su previše oporezivali pa je morala otkazati obrt, a udova od Andrije, Terezija, isto je brzo otkazala. Životni standard se poboljšao tako da sada svi kupuju kruh, čak i kolače, u trgovinama. Godine 1960. sam kupio vršalicu HOFER ŠRANC, promjer bubnja 80 cm, da bi nakon par godina vidio da vršalicama prolazi vrijeme, pojavili su se kombajni za žito i kukuruz u zrnu. Zato sam vršalicu prodao i kupio sušaru za kukuruz i žito. Možete zamisliti kako brzo se mijenjala mehanizacija za obradu zemlje. Nekad se išlo orati konjima pa se moralo uzeti sijeno ili djetelina u plaftak (to je velika plahta sa dvije suprotne strane navođene bote, koje su se pri svakom kraju zavezale). Na tom plaftaku se sjedilo na kolima kad se vozilo, a za vrijeme hranjenja se stavio ispred konja da bi iz njega jeo zob ili zob sa kukuruzom. Na svakom polju su bili zdenci (čige) s okovanim štafima, gdje bi se konji napojili.
Nekada je bio veliki natalitet, bračni parovi su imali 8 do 12 djece. Posjedi se nisu povećavali. Bilo je godina da nitko nije prodavao zemlju, a djeca su se morala raziči po svijetu. Doma se iskorištavao svaki pedalj zemlje. Po šumama se svaka trava i drač pokosio i posušio, a danas to ne kosi nitko. Bilo je i velikih krađa. Iz štala su po noći krali konje i krave. Zbog toga su stare štale imale na vratima željezne rampe na ključ, koje su se zaključavale preko noći. Po poljima se također noću kralo, zato su nekada bili poljari. Poljare, kao i kanase, čordaše, čikoše i brodare na Muri i Dravi se postavljalo svake godine1. siječnja. Za mojeg pamćenja je na polju Krog, čret i Pijajišče dugo godina bio poljar Ivan Jakupak, zvani Spaho. Na Doljnjem polju kao i Orešcu je bio dugo godina Nestić. Na Gornjem polju Naci Bači. Na Žomborovom i Selničkom je bio Selješčak iz Malog Otoka ( i sad je živ). Za Vitojnu, Zavoj i Senjar je bio Cvetnić Franjo iz Legrada. On je pri Vitojini imao kuću s gospodarskim zgradama te je tamo s obitelji živio. Za Pažut je bio Stjepan Hanž koji je isto na početku Pažuta imao kuću. štalu, koce, te je tu i živio. Taj Hanž je ujedno bio i lovočuvar s puškom. Svi poljari su bili naoružani legalno sa pištoljima koje im je davala Općina. Dogodio se čak i nesretan slučaj. Zaboravio sam koji poljar je nehotice, kad je pokazivao prijatelju pištolj, ispalio metak Smrku u trbuh od čega je ovaj i umro. Poljari su imali velike ovlasti. Ja to ne pamtim, ali u knjizi "Iz povijesti Međimurja" ,prof. dr. Drago Feletar piše da je izvršitelj seoskog poglavarstva bičevao kradljivce sa po 25 udaraca bičem u nazočnosti velikog broja mještana. Poljare su mještani plaćali prema površini posjeda, novčano ili kukuruzom.
Sijala se konoplja i lan (len). Konoplja u gustom sklopu za vlakno, a u rijetkom za sjeme. Lan se sijao u gustom sklopu jer je on i gust imao sjeme koje je trebalo omikati na čeličnom češlju i onda močiti. Konoplje se isto močilo. To se obično radilo u stojećim vodama gdje je bila voda toplija pa kora na stabljici prije istrune. Povremeno se otišlo pogledati kada je dosta močeno, a kad se kora odvaja, vade se snopovi van, operu se i suše. Kad je stabljika suha, trlja se na stopi. Između 1950. i 1960. god. Mijo Lisjak, Gabrov, je sam napravio stroj na motorni pogon s kojim je iz usluge trljao stabljike konoplje. Na trlici se dovršavalo, vlakno se potpuno odvajalo od istučene stabljike. Na trlicama su se žene natjecale koja će ranije početi trljiti. Jedni su rekli, vidiš kako je marljiva ta žena, počela je u svitanje raditi, dok su je drugi kleli jer ih je trlicom probudila iz sna. Poslije se konoplja i lan mikao na čelični češalj da bi dobili povesmo i kudelju. Povesmo je lično i dugačko dok je kudelja zmetena. Jedno i drugo se po zimi prelo na kolovrtu. Od povesmine pređe tkalo se za košulje, gaće pa i hlače, muške i ženske, a od kudeline pređe su se tkale plahte, ponjave i vreće. Svakako se odvojilo kudelje i povesmo za užad i štranjge za ham. Dok sam ja išao u školu, 1934. god., još su curice nosile suknje od domaćeg platna. Polovica dječaka je išlo u suknjama, a polovica u hlačama od domaćeg platna.
Konji nisu služili samo za vlastite potrebe, već su se njima vršile i usluge onim seljacima koji nisu imali konje. Oralo se 1 k.j. za 100 kg kukuruza. Konja je bilo mnogo u D. Dubravi, no kad je došla zarazna bolest kao bedrenica pokosila ih je do 90%, a isto tako i krava. Vrbanec i kuga pokosili su svinje. Veterinara u Donjoj Dubravi nije bilo do 1945. godine. Seljaci su sami liječili konje, najčešće su mu pod prsima provukli liku. To je korijen jedne biljke upleten sa povesmom od konoplja. Konju bi se probušile ispod prsiju dvije rupe i ta lika se provukla ispod kože i zavezali se krajevi. Taj korijen je izazivao infekciju i nakon mjesec dana konj je ili ozdravio, ili uginuo. Na Doljjanski gmajni, blizu Žuškinoga krča, god. 1940. kada je jedan rukavac Drave urušavao obalu, otkrilo se na stotine konjskih kostura koje je voda odnosila u glavni tok Drave. Pričao mi je otac da su bili pokopani konji u masovnu grobnicu kad su poginuli skoro svi u selu. Za normalna uginuća postojao je šintar (živoder) u Kotoribi. To je bio unosan posao. Bogati ljudi imali su slugu , živodera, koji je prije ukapanja životinje s nje skinu kožu, koju je mogao dobro unovčiti, jer onda nije bilo umjetnih koža i đonova. Vlasnik sa uginulog konja nije smio skinuti potkove, jer je to isto radio šintar. Zato postoji izreka:" To mi ide kak šintara potkova". Konja je bilo u Donjoj Dubravi mnogo, jer konj tek u trećoj godini života postaje radni. Seljak kojemu su trebala dva radna konja morao je imati i najmanje dva pomlatka u pripremi za zamjenu starih ili zbog uginuća uslijed bolesti.
Pričao mi je djed i otac da su nekad ljudi iz D. Dubrave išli u foringašiju (prijevozništvo) te su čak iz riječke luke vozili raznu robu u Budimpeštu i natrag. Bivali su na putu i nekoliko mjeseci, a kući su došli samo usput zamijeniti konje. Kod nas je bio cijenjen međimurski konj. To je bio teški konj, posebno za vuču. Prije I. svjetskog rata postojala je u Donjoj Dubravi pastuharna s nekoliko čistokrvnih pastuha međimurske pasmine kako bi se održala ta dobra pasmina. S tim pastusima su bili vojnici, koji su ih hranili i s njima pripuštali (osjemenjivali) i po drugim selima, kuda su u sezoni, već po planu, bili raspoređeni. Imam doma još jednu posudu od gusa iz kakvih su ti pastusi jeli. Poslije I. svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija, koja je Hrvatsku gospodarski unakazila, tu je selekcijsku službu sa pastusima napustila. Pastuhe su počeli držati entuzijasti po selima. Kobile, od kojih je bila neka korist, novčano je pomagala i komunistička Jugoslavija. Posljednji pastuh u D. Dubravi držao je Franjo Lisjak, Jezerijev. Danas u Donjoj Dubravi nema niti jednog radnog konja. Veterinar Marinko Lisjak ima oko 5 jahaćih konja koje drži u iznajmljenim prostorijama na Pažutu.
S druge strane u D. Dubravi ima oko 220 traktora. Po usmenoj predaji, kad je Općina kupila od grofova pašnjake (gmajne), mlađi konji, van sezone i stariji, išli su na pašu na gmajne. Tamo su ih vodili i pazili pastiri koje smo zvali čikoši. čikoši su svakodnevno, osim kad je bili snijega, najranije oko 3 sata ljeti počeli sa bičevima pucati po selu. To je bio znak da seljaci puste konje iz štale na ulicu gdje bi ih čekali čikoši i preuzeli na daljnju brigu. U odnosu na svinje i krave čikoš je najkasnije pustio konje kući. Svaki konj je sam znao doći doma. Gmajna je bilo sve okolo ošančena (napravljen nasip) ili živica kako ne bi konji, krave i svinje otišle na oranične površine i napravile nekomu štetu. Bilo je seljaka koji su kad je čikoš dotjerao konje doma, zajahali ih i otišli na noćnu pašu (to se reklo na konjaru). Tamo su bili cijelu noć sa konjima. Obično se išlo na dio gmajne koji se zove Velike gredine. Tamo je bilo konje najlakše čuvati jer je sve okolo bio berek (voda), a konji baš nisu voljeli gaziti po bereku. čikoš je napasivao od 200 do 300 grla konja samo na Doljjanskoj gmajni. Bilo je seljaka koji su si sami pasli konje, krave i svinje na Gorjanjskoj gmajni i na gmajni u Mertvički. Od tog vremena i pjesma: "Ki su dečki kaj valjali, na konjaru su jahali." Od rogate stoke bilo je najviše krava i to simental pasmine, a ako bi netko kupio bušu u Bosni iz njega su se izrugivali, da ima bosanjku. Koza i ovca bila je rijetkost, pa bi ju djeca hodala gledati. Krave je na gmajni pazio čordaš. On bi išao oko 5 sati ujutro, isto bi pucao bičem ili trubio u kravski rog, no kasnije je imao pravu limenu trubu. Mladim junicama i bikovima su privezali na njušku ježevu kožu s osušenim bodljama prema van, da ne bi na paši posisali tuđe krave, pa ni svoju. Jer kod pokušaja sisanja kravu su bodlje pikale u vime i nije se dala sisati. Po riječima Monike Matotek , vidljivo iz časopisa Kaj, Zagreb, broj V-VI/85. str. 21. gdje piše: na Doljjanskoj gmajni se paslo 800 krava, u Mertvički 300, a na Gorjanjskoj gmajni su seljaci napasivali sami. Dugo godina su bikovi išli na pašu sve dok nisu zaredale neprilike, naročito s općinskim bikovima. S kvalitetnim bikovima nastojalo se doći do kvalitetne teladi. Općina je napravila je napravila, na sredini Krbulje, štalu sa velikim parmama gdje je bikar hranio od 10 do 12 bikova čiste simental pasmine. Kad su seljaci opazili da se krava goni (tjera), vodili su je na pripust biku. To se naplačivalo. Sijeno za bikove kosilo se na Krbulji. Ukoliko, poradi suše, nije bilo dosta koristila bi se i trava sa sinokoša (livada) u Mađarskoj, gdje je Općina D. Dubrava imala oko 20 k.j. livada. Godine 1947. izgorio je na Krbulji tzv. Selski škedenj sa štalom. Od tada počinje umjetno osjemenjivanje krava. Osjemenjivanje je obavljao veterinar, koji je došao u D. Dubravu 1945., a bikovu spermu dobivao je iz čakovca. Najžalosnije je spomenuti da danas 2004. god. ima samo 10 krava i da mlijeko kupujemo u trgovinama, koje država uvozi iz inozemstva.
Glavna hrana za konje i krave bilo je sijeno (suha trava), kao i suha djetelina, bečka lucerna i horvatska glavnata. Rijetko i suha grahorica. Ponekad bi dali jesti suhu djetelinu i svinjama, koje su ju rado jele, naročito bređe krmače, kojima je manjkalo vitamina iz djeteline radi razvoja praščića još u utrobi.
SVINJOGOJSTVO
Seljaci su nekad svinje pasli na gmajnama. Njih su čuvali pastiri koje smo zvali kanasi. Kanasi su skupljali svinje najkasnije oko 6 sati ujutro. S malim pajcekima (odojcima) je bilo najviše problema. Njih je trebalo nekoliko dana posebno tjerati iza kanasa da ih ne bi pogazile veće svinje. Svoje odojke je svaki seljak posebno obilježio, po vratu, leđima ili na riti, s raznim bojama. Kanas bi prvo pustio doma prasice, krmače s odojcima, koje su njihovi vlasnici-ce, na prvom križanju u selo, čekali i pratili doma, jer prvih dana ne bi znali doma sami. To je trajalo ponekad 10 do 15 dana, da bi kasnije sami znali doma, kao i starije svinje. Nerasti su se slobodno pasli među svinjama, poradi oplodnje krmača. Kad se koja krmača oplodila, kanas je navečer rekao gazdi krmače da mu se krmača nabukala, kako bi je on mogao (znao) ostaviti kod kuće kad bi očekivao prašenje. čistokrvnih pasmina nekada nije bilo. Uglavnom je trebalo dvije godine da bi svinja bila teška 100 kg. Poslije II. svjetskog rata su se uvažale jokšir pasmine. Jokšira su kasnije zamijenile bolje pasmine, s većim šunkama, manjim postotkom masti i bržim porastom do 100 kg. I svinje je ponekad poharala bolest tako da je znalo uginuti i do 80% svinja u selu. Prema spomenutom časopisu Kaj, samo na Doljjanskoj gmajni je kanas čuvao oko 500 svinja. Nekada se svinjsko meso najviše koristilo u prehrani stanovništva što je bilo teško, jer nije bilo struje, niti hladnjaka ili ledenice. Najviše se koristilo meso zaliveno mašću u lodrici, sušeno i prerađeno u kobasice. Sad se hrani manje svinja i ne odlaze na pašu. Ako zaluta neka bolest na svinje, veterinari sve spašavaju. Tako danas 70% stanovništva hrani svinje za vlastite potrebe, a poneki, kao kooperanti, i po nekoliko stotina komada. Nekada su se cijenile pasmine sa što većim postotkom masti, a danas sa što više mesa, jer se mlađi ljudi boje masti.
Da ne zaboravim spomenuti da su bile i poljske lese, na izlascima iz seoskih ulica u polje, zbog toga da ne bi marha (stoka) otišla u polje. Tako se ja sjećam Brljakove i Švelčeve lese. Sjećam se i toga, kad su išli konji ili krave, da su skoro na svakom grlu visjele jedna ili više pijavica, već napite, debele kao kruške, crne boje, a zvali smo ih konjske pijavice. Rijetko kad je visjela žuto šarena pijavica, koje smo zvali ljudske. Te pijavice su se nahvatale na stoku u podne kada je bila dotjerana na mjesto salaš u vodu na pojenje. Mjesto salaš na Bistrecu su zvali jedno proširenje u Bistrecu gdje je moglo ući u vodu mnogo krava ili konja da se napiju vode. Do mjesta salaš je doticao Bistrec sa svježom vodom, čistom da se i čovjek mogao bez opasnosti napiti, i na tom salašu nije bilo nikakvog drača u vodi radi toga što je stoka dvaput dnevno ulazila u vodu na pojenje. Iz tog salaša je voda isticala u dva korita koje smo zvali Prvi i Drugi Bistrec. Ta korita su bila široka i zvali smo ih beseki. Ti beseki su bila mrjestilišta za ribe koje su dolazile na mrijest u toplu vodu iz Drave i Mure. Tu je bilo toliko riba da smo djeca lovila s košarama. Po tim besekima je raslo razno bilje kao trstika, rogoz, setinec, resa, lopoč i jedna biljka koju smo zvali šulj, koji je imao plod veličine kestena s četiri šiljka razmještenim u raznim smjerovima. Kad je dozrio otpao je na dno vode. Bilo je opasno gaziti bos po vodi, jer kad bi stao na njega, bilo je vrlo teško iskopati iz noge sitni šiljak koji je obično ostao u nozi. Zbog toga su ribari koji su lovili ribe u sakovima morali nositi staru obuću radi zaštite od šulja. Godine 2004. gledao sam na televiziji kako u Podravskim Podgajcima, posebnom svečanošću, beru još zeleni šulj iz čamaca, kuhaju ga i jedu kao neku poslasticu uz svečanost i glazbu. Prava šteta da u D. Dubravi nismo znali da je šulj jestiv. No, kasno smo doznali, sad je Bistrec u umjetnom koritu i šulj više ne raste u njemu.
SVILENA BUBA
Svilenu bubu se počelo uzgajati u D. Dubravi još prije I. svjetskog rata pa se nastavilo i poslije za Kraljevine Jugoslavije. Poradi hrane za svilene bube su općinske vlasti posadile dudove pokraj ceste u smjeru Pažuta, Kotoribe i Donjeg Vidovca, da bi ljudi imali gdje brati lišće za hranjenje svilenih buba. To su bile gusjenice gole, bez dlačica, debele i duge kao mali prst odrasla čovjeka. Kada je pojela određenu količinu malinovog, dudovog lišća, ona se začahurila. Te čahure su se prodavale na težinu. Od toga se radila prava svila za haljine, padobrane i slično. Dolaskom umjetnih svila, prestala je i proizvodnja svilenih buba. Dudovi pokraj ceste nalazili su se sve do ovih godina.
PERAD
Od nekada, pa i danas, 80% domaćinstava uzgaja kokoši za vlastite potrebe poradi mesa i jaja. Možda oko 20% uzgaja i patke, a još manje guske. Nekada se peradi mnogo više uzgajalo. Neka domaćinstva su se uzgajala zbog perja, koje se dalo dobro prodati, pa su ih na silu hranile (šopale), tj. na silu su im prstima gurale kukuruz u usta (kljun) da bi dobile na težini poradi mesa i jetra. Jetra su se također dala dobro prodati. U D. Dubravi su guske od malena, još kao žibeki (mladi guščići), tjerali na pašu, na Doljjansku gmajnu i to na Velike gredine, jer su tamo bile okružene sve okolo berekom (vodom) što im je pružalo najveću sigurnost od napada lisica. Tamo su bili izgrađeni i koci za guske, kamo su svake večeri vlasnice žibekov, tj. gusaka, odlazile zatvarati u koce, kako bi bile sigurne preko noći. Obično su se vlasnice gusaka dogovorile da jedna žena zatvara guske od više vlasnica, da bi ujutro opet otvarale koce, puštajući ih van i donoseći im malo i neke druge hrane, najčešće kukuruza. Što se tiče purana, japanskih pataka i ostalih peradi vrlo se malo uzgajalo. U zadnjoj dekadi prošloga stoljeća počeli su u D. Dubravi uzgajati kuniće u kavezima, kao kooperanti veterinarske stanice iz Preloga, ali za nekoliko godina došla je neizlječiva bolest na kuniće, a koju su dobivali i ljudi. Radi toga je državna inspekcija tu proizvodnju kunića zabranila. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije je dvaput tjedno dolazio u D. Dubravu nakupac peradi i divljači. Tog čovjeka smo zvali koponar. Bio je iz Legrada, a zvao se Kotrošić. Došao bi iz Legrada preko dravskog broda na Pažutu pa bi kupovao po selima do Donjeg Kraljevca, gdje je predavao nekom kupljenu robu. Obilazio je jednim konjem na fijakeru. Danas postoji u D. Dubravi društvo za uzgoj malih životinja, koji uzgajaju razne životinje od peradi, kunića, golubova i razno. Ali sve više kao iz hobija.
PČELARSTVO
Prije II. svjetskog rata bilo je mnogo pčelara i već onda su pčelarili, ne samo u slamnatim košnicama, već u modernim drvenim. Za vrijeme II: svjetskog rata Međimurje, pa i D. Dubravu, je došla osloboditi bugarska vojska. Kako su se u D. Dubravi zadržali oko mjesec dana u travnju 1945. godine, opustošili su gotovo sve pčelinjake. Kako u travnju ima vrlo malo meda u saču, morali su sve opustošiti kako bi se najeli meda. Kasnije se ispočetka počelo baviti, malo ozbiljnije, oko pet pčelara dok su mnogi odustali. Danas je u D. Dubravi pčelarstvo zanemarivo.
NEŠTO OPĆENITO O POLJODJELSTVU I O ŽIVOTU U D. DUBRAVI
U D. Dubravi su postojali pašnjaci (gmajne) koje je nekada kupila Općina od grofova. Te gmajne su se koristile za ispašu razne stoke. Još za Kraljevine Jugoslavije (kada se još mogla podijeliti gmajna) ljudi se nisu mogli dogovoriti o načinu podjele. Bili su koji su htjeli podjelu po domaćinstvu, tj. po dimnjaku, drugi po domu, po broju ukućana, itd. pojedina sela u Međimurje, Podravini i drugim krajevima u Hrvatskoj složila su se i podijelila. Tako je u D. Dubravi gmajna dočekala i završetak II. svjetskog rata. Godine 1945. došli su na vlast komunisti, čiji je cilj bio kolektivizacija. Dio seljaka su natjerali u tzv. Seljačke radne zadruge, dok su ostale razvrstali prema veličini posjeda u kategorije, prema kojima su ih zaduživali za obavezni otkup. Što je dalje otkup trajao, Jugoslavija je bila sve gladnija. Seljaci su vidjeli da koliko god se proizvede, sve se mora predati, milom ili silom, državi. Živežne namjernice, kao kruh, šećer i neke, bile su na bonove (točkice), ali kruha nije bilo dovoljno. Koji su htjeli da ih dopadne kruh, išli su od pola noći u red čekati pred pekaru. Šećer su dobivale na točkice samo žene s malom djecom, no moja supruga niti to nije mogla dobiti zbog toga jer sam ja bio u zatvoru kao politički zatvorenik. Za obvezatno predane poljodjelske proizvode dobilo se 50% u novcu, a 50% u bonovima. Bez tih bonova niste mogli ništa kupiti. Što se tiče otkupnih cijena, spomenut ću samo jedan primjer, i to da se za obvezatni otkup 100 kg šećerne repe dobivala protuvrijednost od 1,5 kg šećera, a zna se da se od 100kg šećerne repe dobije 15 kg šećera. Godine 1953. "drug" Tito je zapao u velike teškoće, no zapadni svijet, na čelu sa Amerikom, dao je pomoć, ali je uvjetovao, da se moraju raspustiti sve nasilu formirane seljačke zadruge i ukinuti obvezatni otkup. To je i učinjeno. Gmajne su preimenovane iz općinskih u općenarodne. Odmah je bila zabranjena ispaša stoke. Skoro sam zaboravio spomenuti da je Općina izdala u zakup (rendu) oko 200 k.j. od glavne ceste, Parag, Kevečišće, do Senjara, Rožđa i tzv. cirkvene mekote, od kojih je zakupninu dobio crkveni odbor koji je sakupljao novce za gradnju crkve, koju D. Dubrava nije imala od 1914. godine. I taj zakup je ukinut. Godine 1945. i 1946. formirano je Poljoprivredno dobro, naravno kao državno. UNRA je slala iz Amerike i Engleske traktore i ostalu mehanizaciju za obradbu zemlje. Dakle komunističke vlasti su općinsku imovinu prekrstile u općenarodnu, a nova hrvatska vlast je po drugi put nacionalizira, prekrstila u državnu imovinu. Do lipnja 1997. bio je rok za predaju molbi za denacionalizaciju tj. povratak oduzete imovine (zemlje, šuma). Ja sam, kao načelnik općine, dao izvaditi posjedovne listove za sve sporne površine. Na tim listovima je pisalo da je to općenarodna imovina. Na moj zahtjev da mi se izda gruntovnica povijesne posjedovne listove, šef gruntovnice je rekao da ne smije izdavati povijesne izvatke, već onakve kako sad piše. Na temelju takvih dokumenata, državna pravobraniteljica Međimurske županije, Mirjana Zvonarek, izjavljuje da Općina nije ovlaštenik naknade (povrata), već da su spomenute nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo ili općenarodna imovina. Tako je Općina na pravni način ostala bez svoje imovine, a da je nisu ni pitali kako će se uzdržavati kad joj sve oduzme država. Prema tome, po sadašnjem zakonu, 50% od prodaje tih nekretnina ima država, 25% županija i 25% Općina. Pitamo se koliko je novaca dala država i županija prilikom kupnje od grofova. Za sve ove nezakonitosti znaju i naši saborski zastupnici, ali svaki tamo sjedi zbog svoje plaće i mirovine poslije mandata, a za općine i privatne osobe nitko ne vodi brigu. A zna se da je imovina privatna i pravnih osoba po međunarodnom zakonu zagarantirana. Samo se naš pravni sustav toga ne drži. Pogreška je i to što nije načelnik općine Nikola Grošanić iskoristio besplatno pravo žalbe za koju je bio rok 15 dana, po primitku rješenja. Možda do danas ne bi bilo odgovora na žalbu, ali je trebalo iskoristiti sve mogućnosti, pa ako bi trebalo obratiti se i međunarodnom sudu u Strassburgu, gdje bi po mišljenju mnogih pravnika uspjeli. Prema tome bi općini pripalo 100% od prodaje nekretnina.
U našoj općini seljaci su vrlo siromašni, u prosjeku 3 k.j. po domaćinstvu. Ali imamo vrlo marljive ljude. To je vidjela još austrougarska vlast, tako su organizirali u D. Dubravi tečaj pletenja košara (na tečaj je išao i moj otac) koje znanje su mnogi iskoristili i time si poboljšali kućni proračun. Za vrijeme komunističke Jugoslavije osnovano je i košaračko poduzeće sa oko 40 zaposlenih. Djelatnost je priznata kao obrtnička struka, te su se mogli školovati učenici za košarače. Ljudi su sadili vrbovu šibu, koju su kuhali, gulili i iz nje pleli košare koje su prodavane 95% za izvoz. Oko 1960. god. kada je Jugoslavija zapala u dugove koje je trebalo vratiti, država je davala na svaki izvozni dinar još jedan dinar subvencije, to su rekli prim. U D. Dubravi skoro svaka kuća plela je košare od vrbove šibe ili šlape, cekere i ostalo od kukuruznog šemetinja. Ja sam također pleo košare sa suprugom i kćerkom. Mogao sam zaraditi na dan 20 dolara. Danas je došlo do toga da čovjek ne može zaraditi dnevno više od 4 dolara. Ali dobravski čovjek se ne da, on radi i za 4 dolara, jer i to je nešto.
U D. Dubravi bilo je svakakvih obrtnika, no mnoge je uništio komunistički režim. Znam dva obrtnika, majstora, Martina i Franca Kunaj. Oni su bili majstori za štavljenje koža. Kad je UDB-a doznala da je roba gotova na više navrata su im sve oduzeli, umjesto da su im dozvolili držati po dva šegrta koji bi i danas znali štaviti kože. Ja i danas mogu pokazati štavljenu srneću kožu koju čuvam kao uspomenu na pokojnog Martina Kunaja. Danas se sve srneće, jelenske, pa i lisičje kože bacaju u smeće. Bilo je i ispirača zlata koje su isto uništili jer su mislili da ako rade sa zlatom, su neki bogataši.
NEŠTO O DVOVLASNIČARSTVU
U D. Dubravi je oko 70% domaćinstava imalo svoje nekretnine u Republici mađarskoj na lokalitetu Blezanske i Ortiloške općine. Otkako ljudi pamte i po usmenoj predaji sve do 1949. god. mogli su obrađivati svoje nekretnine, koje su pretežno vinogradi, voćnjaci, livade, oranice i šume, i svoje proizvode voziti kući. Spomenute godine granica se zatvorila. Od uvijek je na rijeci Muri bio prijelaz brodom, ako je i bila Mura državna granica, postojale su dvovlasničke prolaznice s kojima smo nesmetano prelazili preko granice. Ne zna se tko je glavni krivac za zatvaranje granice. Uglavnom, Republika Mađarska je naše posjede nacionalizirala, ali do danas nam nije vratila posjede niti nas obeštetila. Svakako da je kriva i naša vlast, zbog toga što nije do danas to zatražila. Znamo da, po međunarodnom pravu, privatna je imovina zagarantirana, ma gdje bila.
Napisao: Ladislav Kranjec
Poljodjelstvo je po usmenoj predaji otkako ljudi pamte bila najvažnija i najsigurnija grana privrede u D. Dubravi. Koja obitelj je imala 2-3 jutra zemlje oranice (jedno jutro, mekota ili katastarsko jutro je 1600 četvornih hvata, jedan čvh. = 3.6m2 ), imao je uvjete da drži dvije krave, koje su hranile domaćinstvo mlijekom, sirom i putrom. Uz to se godišnje prodalo od jedne krave i jedno tele ili odrasla junica, ili bik, pa je bilo novca za petrolej, svijeću, sol, obuću i po koju kocku šećera, koji se kupovao samo u prigodi Božić ili Uskrsa za kolače. Da djeca ne bi jela kocke šećera, govorilo im se da će dobiti buhe ili uši od šećera. Po pripovijedanju starijih, a i za mojeg pamćenja, u D. Dubravi oralo se i okopavalo s konjima, rijetko s kravama, jer krava koja radi daje mnogo manje ili ništa mlijeka. Oralo se najviše u proljeće i to na slogove, po osam ili deset brazdi skupa, da bi ostao jarak za skupljanje vode prilikom jake kiše, koja poradi plitkog oranja nije mogla otići u zemlju. Kukuruz i krumpir se sijao i sadio pod brazdu. Takva obrada je davala vrlo malo prihoda po k. j., oko 1000 kg suhog zrna kukuruza. Plugovi su imali noža, koji je rezao vertikalno i lemeša, koji je rezao vodoravno. Plug je bio drveni, a imao je drveni gredelj, drvene kvake (ručke) za koje je orač morao držati i ravnati, plužiti, plugom. Daska je bila drvena, no kasnije su se daske oblačile limom. Plug je morao imati i ornice, koje su se sastojale od ruda, za koji su se vukli konji ili krave, desnog kotača, koji je išao po jarku i bio veći i manjeg kotača, koji je išao po površini. Podešavanjem plugovog gredelja kopčanjem pomoću lanca na kraće ili dulje regulirala se dubina oranja pluga. Od ostalih oruđa bile su drvene brane koje su prije imale drvene zupce, a kasnije željezne. Bili su i valjci, uglavnom od hrastovog drveta, promjera oko 30 do 35 cm širine i oko dva metra, na koji se mogao metnuti teret da bi valjak bio teži i da bi mogao, kad ga vuku konji, što bolje potrti (polomiti) gruđje. Bilo je plugova okopača za međurednu obradu, na kojem se moglo skidanjem motičica (tace) i montirati daske za ogrtanje kukuruza i krumpira. Kad je kukuruz niknuo onda se išao saditi grah i tikve (bundeve) kao međuusjev. Nikako prije zbog toga da ne bi grah i tikve pozeble od mraza koji se obično pojavljuje oko polovice svibnja, na takozvane zmržnjene svece. Kad je kukuruz narastao oko 3 do 4 lista, a krumpir oko 10 cm, išlo se plugom okopačem među redove kopat (parat). Okopač je vukao konj ili krava. Sa dva konj a se moglo izorati 1 k.j. na dan, dok se sa okopačem moglo 2 k.j. dnevno. Onaj drač (korov) koji nije uništio okopač, trebalo je uništiti motikom kao i prorijediti kukuruz, koji se sadio gušće pod brazdu.
Između I. i II. svjetskog rata moglo se kupiti tvorničke željezne plugove kao i ornice modificirane da se na njima mogla podešavati dubina i širina brazde. Kad je niknuo drugi drač, išlo se preuređenim ogrinjačem osipavat (ogrinjat) kukuruz i krumpir. Dolaskom željeznih plugova, mogao se kupiti željezni parač, koji smo zvali planetar. Tim ogrinjanjem se među redovima uništio drač, a u redovima se zagrnuo sa zemljom i tako uništio. Krumpira se moralo još najmanje jedanput ogrinjati, dok kukuruza nije bilo potrebno. S kukuruzom do berbe je bilo posla u tomu da se išlo prorjeđivati stabljike i zalisnice. To se nosilo na put na kola i vozilo doma jer su se time hranile krave. Ljeti se brao i pukao grah te se sušio kako bi se lakše sa cijepima izmlatio. Poslije se grah još dosušivao na ponjavama, da bi bio prikladan za čuvanje za svoje potrebe, a višak se uvijek lako prodao. Novac od prodaje graha bio je namijenjen za naplatu državno poreza. Između I. i II. svjetskog rata su se pojavili na tržištu dvoredne i troredne sijačice tvrtke Kühne. Tada je počelo i dublje jesensko oranje, koje se u proljeće narahlilo okopačem povlačilo branom se moglo sijati sijačicama. No, ondašnje sijačice nisu mogle sijati na željeni razmak zrna u redu, pa je trebalo uvijek sijati gušće, da bi se poslije prorjeđivalo i okopavalo u redu motikom. Ta tehnologija sa jesenskim oranjem i sijanjem sijačicom je povisila prinose kukuruza za 50 % tj. na oko 1500 kg po k.j. Za spomenuti je i to, da su se nekada sijale sorte kukuruza kao što su čikvandin koji je imao male lati, ali s najtvrđim zrnom. Od čikvandina je bilo najbolje brašno za prehranu, za kruh, kuružnjaču, cicvaru, žgance, žličnjake i ostale hrane. Bile su i sorte, hrvatica, osam redna, šesnaest redna koja je imala nedostatak što je imala debeli kocen, zbog kojeg se u kukuružnjaku, zbog velike vlage, pljesnivio kukuruz. Pred sa II. svjetski rat počeo se sijati i zuban kojega je nešto više izraslo, no seljaci ga nisu voljeli jer nije davao kvalitetno brašno. Za spomenuti je da su posljednjih 20 godina selekcionari proizveli na stotine tipova kukuruza i svake godine lansiraju na tržište na desetke novih pa čak i genetski modificirane. Time se postiglo da danas uz agrotehničke mjere i uz primjenu umjetnih gnojiva rodi 8000 kg po k.j. Ima i sorta kao, kokičar (za pocke), šećerac za kuhanje i pečenje i sl. Kukuruz se negdje od sedamdesetih godina prošloga stoljeća brao tako da su se klipovi ručno trgali sa stabljike, metali u plahte nošene na ramenu ili u košare, te se sipalo na kola s kojima se dovezlo kući na guvno (u škedenj) i na večer se trebilo (komušalo) više puta i do pola noći. Trebiti bi mogli pomagat susjedi i prijatelji, a poslije je često bila zakuska i pijača pa bi se znalo i zaplesati po dvorištu. Drugi dan bi se otrebljeni kukuruz pospremao u kuružnjake (koševe) koji su u starije doba bili ispleteni od pruća, a kasnije su građeni od letava (lečvenjaki), u novije doba od čeličnih cijevi i pletene žice. U njima se pomoću vjetra kroz zimu i proljeće sušio kukuruz, kako bi se slijedeće godine od 1. svibnja mogao krunjiti za prodaju, nekada nitko prije prvog svibnja nije htio kupiti kukuruz. Sjećam se da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije bila cijena kukuruza 80 do 100 dinara za 100 kg. Toliko je koštao i jedan par visokih cipela, ali su to bili pravi, zdravi za nošenje, s potplatom od krupona, a ne gumeni ili plastični koji su sama bolest. Mehanizacija za poljodjelstvo se tako brzo razvijala da čovjek ne može pratiti sve novitete. Između 1930. i 1945. g. postojali su u Baranji i Vojvodini kod bogatih seljaka traktori male snage, od 15 do 18 KS., fabrikat LANC BULDOG ili DEUTZ. Poslije II. svjetskog rata je URNA poslala mnogo rabljene mehanizacije među kojom je bilo i traktora. Kad se to po zadrugama i poljoprivrednim dobrima uništilo, mogli smo i privatni seljaci kupiti te stare traktore. Tako sam ja, godine 1954., u D. Dubravi prvi kupio traktor marke "FORD-FERGUSON", petrolejac, oko 20 KS. Jednoredni berač kukuruza na klipu marke "ZMAJ" kupio sam 1973. godine, da bi tanjurače, sjetvospremač, četirirednu "OLT"-ovu pneumatsku sijačicu, kao i traktorsku špricu kupio 1980. godine. Iste godine prodao sam berač i kupio sušaru za sušenje kukuruza u zrnu. Od tada dajem kukuruz kombajnirati vlažnog, posušim ga i suhog pospremim u silose. Spomenut ću i to da kad se kukuruz brao na ruke, sve kukuruzinje se je srpom želo, vezalo u snopove, nastavilo u stavice i za oko 20 dana sušenja u stavicama vozilo se kući. Pospremalo se u sušu, a što nije stalo slagalo se u ostrve po dvorištu i vrtu. S tom kukuruzovinom se kroz zimu hranilo krave, tako da se prethodno narezalo ili nasjeklo nožem za kukuruzovinu.
Uvijek na Malu mešu (Malu gospu), to je 8. rujna, bio je određen od općine dan za rezanje gužvi (vrbove šibe) za vezanje kukuruzovine. Na taj dan je općinski šumar na dravskoj obali čekao ljude koji su morali donijeti gužve, koje su narezali, pred njega da bi on procijenio koliko je komada i naplatio pristojbu u korist općine. Te gužve su se doma metnule pazit da bi se do upotrebe malo zgubavele, da se ne bi trgale prilikom vezanja snopova. Umjetno gnojivo se moglo kupiti od oko 1930. god. i to superfosfat (fosfor). Bio je dosta skup, a i bila je propaganda da se od njega skamenjuje zemlja pa ga zbog toga ljudi nisu koristili. Za II. svjetskoga rata postojalo je gnojivo pod imenom PETI SO, to je bila kalijeva sol, a i bilo je jeftinije pa su seljaci pomalo počeli koristiti. Danas se umjetno gnojivo koristi u velikim količinama i to 600 kg po k.j. ili 1000 po hektaru. Prije se gnojilo samo stajskim gnojem sve dok nije počela masovna upotreba umjetnih gnojiva.
Herbicid se počeo koristiti od 1975. godine. Od tada mnoge tvornice svake godine izumljuju nove, totalne i selektivne, herbicide i više nema uzgoja, naročito kukuruza, bez primjene herbicida. Mislim da je herbicid napravio najveću revoluciju u poljodjelstvu. Nekada, kada se nije koristio herbicid, sijao se, kao međuusjev među kukuruz, grah, tikve, a jedno vrijeme i konoplja za sjeme. Grah i danas neki siju, ali oni moraju sijati rjeđe kukuruz i koristiti selektivni herbicide koji ne djeluje na grah. Tikve su se nekada sijale kao međuusjev. Poslije su se dopremale s polja i doma su se vadile koštice, dok se ostali dio tikve pohranio svinjama i kravama. Tikvine koštice smo osušili, u stopi istukli i kuhanjem dobili ulje. Takovo ulje je bilo pravo koščino, a danas nas uljare i trgovci varaju jer u njega miješaju sojino ili suncokretovo ulje i prodaju pod tikvino. Danas se siju tikve s golim košticama kao monokultura i sa strojem se čiste. Krumpir se sadio rukom pod brazdu ili kasnije u napravljene jarke sa osipavanjem. Neki ljudi su u jarke ponosili i stajski gnoj. Poslije sadnje bi se krumpir motikom zagrnuo. Motikom se okopavao i plugom ogrinjačem dva puta ogrinjao. Špricao se jedanput s bordoškom juhom. Krumpirove zlatice do 1960. godine nije bilo. Sorta kiflin bila je za salatu, a dvije sorte za jelo. Danas se sadi automatskim sadilicama, šprica protiv drača, gljivičnih bolesti i krumpirove zlatice. Nekada se iskopavao motikom, pa plugom, a danas se vadi kombajnima koji ga čiste, probiru po debljini, egaliziraju u vreće i vreće sašiju. Ima ga na stotine sorata. Nekada se dovezao kući, metnuo sušit u hladovinu na dva-tri dana, pa bi se pospremao u podrum. Nije smio biti na suncu, jer ono što od sunca poplavi je otrovno za jesti. Najteži posao u poljodjelstvu je bilo oranje i ogrinjanje. Orač je morao imati i jotku. To je bila jedna batina od 100 do 120 cm, na kraju je bila škraka ili nasađen, specijalno za to napravljen, metalni nož, čime je jotkal (čistio) nož na plugu.
PŠENICA? RAŽ? JEčAM I ZOB
Ove žitarice su se sijale na malim površinama iz više razloga. Prvo, što je D. Dubrava između Drave, Mure, Bistreca i mnogo baruština. Zrak je zbog toga dosta vlažan, tako da ima mnogo maglovitih i vlažnih dana, ne samo u proljeće nego i ljeti. Taj vlažan zrak uzrokuje na žitaricama bolest koja se zove pepelnica (oidium) i hrđa. Nekada za te bolesti ljudi nisu ni znali, a nisu imali ni sredstvo za špricanje protiv te bolesti, kao niti herbicide protiv drača u žitaricama. Ako je jače zahvatila pepelnica, zrno u klasju je bilo tako sitno da se nije moglo ondašnjim načinom (čeljenjem) izbiti zrno van. Ljudi se rekli da je ispila magla zrnje u cvatu, a velikih vršalica još nije bilo. Vršilo se čeljenjem, to se radilo tako da se na guvno u škednju postavila vinska bačva ili više bačava, uzeo se snop žita ruka i počelo se sa njime udarati po bačvi sve dok bi zrnje ispalo iz klasja. To je bio težak posao. Najlakše se čelila raž, pa su seljaci sijali više raži nego pšenice, jačmena ili zobi. Drugi razlog jest to što je raženo brašno bolje za miješanje s kukuruznim za kruh, a ima i mnogo dulju i čvršću slamu koja je uvijek bila potrebna za šopanje krovova, koji su svi bili od ražene slame ili trstike. Kad čeljenjem više nije išlo zrnje iz snopa, snop se raširio i batinom istukao po klasju u kojem je bilo zrnja. Istučeno snoplje se naslagalo na guvnu po ponjavi i još se cijepima (cijepi su alat koji se sastoji od jednog štapa, dugog 180 cm, za koji je na vrhu zavezan drugi štap dužine 100cm) udaralo dok više nije bilo zrnja u snopu. Ražena slama se vezala u takozvane ritke da bi se, kad je bila potrebna, našla za pokrivanje nastambi. Zobena, ječmena i pšenična koristila bi se za nastiranje pod svinje, krave i konje. Zobena slama bi se najviše sjeckala i, pomiješana sa stočnom repom, pohranila kravama i konjima. Jačmene pljeve i od brkate pšenice su se koristile, pomiješane s blatom, za omazivanje zidova nastambi i guvana. Kad je žito bilo iščeljeno, presijavalo se na guvneno rešeto te se time odvojilo zrno od većih primjesa. Rešeto je imalo promjer oko 120 cm, a rupe su bile veličine jednog centimetra. U Svetoj Mariji je bio jedan obrtnik koji je izrađivao razne vrste sita pa i guvnena rešeta. Izrešetano zrnje se dalje čistilo na vjetru ili tvorničkim veternicama kojih je bilo već i prije I. svjetskog rata. Oko 30-tih godina prošlog stoljeća mogao se kupiti stroj koji je odvajao kukolj iz pšeničnog ili raženog zrnja.
Takav stroj se zvao trijer, a bio je na ručni pogon. Trijer uje imao u Donjoj Dubravi Mijo Lisjak i na njega se je čistilo po potrebi. Po niklom žitu nikao je i drač kojeg je trebalo plijeviti. Žito se nekad želo sa srpovima. Ta žetva je bila spora pa se počelo žeti kosama. Na kose se pričvrstio drveni lucanj da bi se žito lakše naslanjalo. Žito se nabiralo u snopove, koji su se vezali pojasevima od žita i slagali u stavice okrenute klasjem prema gore, koje se po potrebi sušile na polju. Suhi snopovi su se dovezli doma u sušu, gdje su čekali na čeljenje, koje se moglo obavljati i kad je padala kiša. Između raženog zrnja našlo se i raženog snijeta. Taj snijet je tri puta deblji od zrna i velik do oko 4 cm. Ima dugo zrnje crne boje. Taj snijet su ljudi odvajali i dosta skupo prodavali otkupljivačima ljekovitog bilja. Između dva rata u D. Dubravi su bile tri vršalice, kod Josipa Štefić i Josipa Lisjak na ručni pogon, dok je Ivan Žinić (Petracev) složio na geplin (jedan ili dva konja su vukla u krug). Ručno vršanje bilo je dosta teško. Po četiri čovjeka su tjerala vršalicu, da bi se svakih 10 minuta mijenjali. Te vršalice nisu izbijale sve zrnje iz klasja. Negdje oko 1937. ili 1938. god. kupio je u D. Dubravi Valent Hrašćanec prvu mlatilku, vršalicu , DREŠ, na pogon parnog lokomobila. To je bilo staro pa je nakon godinu ili dvije prodao. Za vrijeme mađarske okupacije tvornica MAV je na kredit prodala dvije nove vršalice. Pokretali su ih stabilni dizel motori, firme DEUTZ, od po 10 KS. Od tog vremena se počelo žito sijati mnogo više nego prije, poradi lakše vršidbe. Seljaci su počeli kupovati i sijačice za žito, dok su prije sijali rukom.
Poslije skidanja jačmena ili pšenice, strnišće se što prije izoralo i posijalo bi se proso, hajdina ili repa. Danas se to ne sije. Nekada su proso i jačmen nosili u čakovec na omiljanje za ljudsku hranu, dok se hajdina u stopama doma tukla i pripremala za hranu kao hajdinska kaša i čurke (krvavice).
Raž se mljela na prosto meljavu kao i kukuruz. Svako domaćinstvo je imalo sito za presijavanje prosto mljevenog brašna. Kukuruzno i raženo brašno se miješalo u određenom omjeru te su se iz toga kuhali žganci i pekao kruh. U D. Dubravi, po pričanju starijih ljudi, nekada je bilo 11 mlinova na Dravi. Mlinove su držali malo bogatiji ljudi i to dva, tri ili četiri zajedno. To su bili ketoši (dioničari). Mlinovi su se svake godine davali u zakup. Tko je dao najviše od ušura dioničarima taj je mlinario. Moj otac je tako mlinario 4 godine. To je bilo najbolje brašno jer se kukuruz samljeo sa klicom, koja je masna, i davao dobar okus kruhu. Takvo brašno imalo je i manu jer se brzo počelo kvariti (vžoklo se). Zbog toga se svaki tjedan mljelo malo kukuruza. Kukuruzno brašno koje danas kupujemo u trgovinama nije tako dobro jer je iz zrnja izdvojena klica da se ne bi brašno kvarilo. Od klice rade ulje koje je vrlo cijenjeno. Svako domaćinstvo je imalo krušnu peć te se obično jedanput tjedno pekao kruh. Te krušne peći su služile i za sušenje marelica, šljiva, jabuka i krušaka, naročito tepkih. Pšenica se vozila u takozvane paromline, u Peteranec, za okupacije preko kakinjskog broda u đekenješ, pa opet poslije II. svjetskog rata u Peteranec, V. Bukovec ili D. Kraljevec, gdje se moglo dobiti tri vrste brašna i posije, bijelo glatko ili oštro brašno, za kolače ili gibanicu. Seljaci kruh iz pekare nisu kupovali, jer je bio skup. Jedna kifla ili žemlja je koštala 1 dinar, a radnik je zaradio 8 do 10 dinara dnevno. Kad su mlinovi na Dravi dotrajali i u selo došla struja, oko 1960. god., Andrija Rusak i Katarina Kranjec kupili su mlinove ne elektro pogon. No, nismo dugo radili. Katarinu su previše oporezivali pa je morala otkazati obrt, a udova od Andrije, Terezija, isto je brzo otkazala. Životni standard se poboljšao tako da sada svi kupuju kruh, čak i kolače, u trgovinama. Godine 1960. sam kupio vršalicu HOFER ŠRANC, promjer bubnja 80 cm, da bi nakon par godina vidio da vršalicama prolazi vrijeme, pojavili su se kombajni za žito i kukuruz u zrnu. Zato sam vršalicu prodao i kupio sušaru za kukuruz i žito. Možete zamisliti kako brzo se mijenjala mehanizacija za obradu zemlje. Nekad se išlo orati konjima pa se moralo uzeti sijeno ili djetelina u plaftak (to je velika plahta sa dvije suprotne strane navođene bote, koje su se pri svakom kraju zavezale). Na tom plaftaku se sjedilo na kolima kad se vozilo, a za vrijeme hranjenja se stavio ispred konja da bi iz njega jeo zob ili zob sa kukuruzom. Na svakom polju su bili zdenci (čige) s okovanim štafima, gdje bi se konji napojili.
Nekada je bio veliki natalitet, bračni parovi su imali 8 do 12 djece. Posjedi se nisu povećavali. Bilo je godina da nitko nije prodavao zemlju, a djeca su se morala raziči po svijetu. Doma se iskorištavao svaki pedalj zemlje. Po šumama se svaka trava i drač pokosio i posušio, a danas to ne kosi nitko. Bilo je i velikih krađa. Iz štala su po noći krali konje i krave. Zbog toga su stare štale imale na vratima željezne rampe na ključ, koje su se zaključavale preko noći. Po poljima se također noću kralo, zato su nekada bili poljari. Poljare, kao i kanase, čordaše, čikoše i brodare na Muri i Dravi se postavljalo svake godine1. siječnja. Za mojeg pamćenja je na polju Krog, čret i Pijajišče dugo godina bio poljar Ivan Jakupak, zvani Spaho. Na Doljnjem polju kao i Orešcu je bio dugo godina Nestić. Na Gornjem polju Naci Bači. Na Žomborovom i Selničkom je bio Selješčak iz Malog Otoka ( i sad je živ). Za Vitojnu, Zavoj i Senjar je bio Cvetnić Franjo iz Legrada. On je pri Vitojini imao kuću s gospodarskim zgradama te je tamo s obitelji živio. Za Pažut je bio Stjepan Hanž koji je isto na početku Pažuta imao kuću. štalu, koce, te je tu i živio. Taj Hanž je ujedno bio i lovočuvar s puškom. Svi poljari su bili naoružani legalno sa pištoljima koje im je davala Općina. Dogodio se čak i nesretan slučaj. Zaboravio sam koji poljar je nehotice, kad je pokazivao prijatelju pištolj, ispalio metak Smrku u trbuh od čega je ovaj i umro. Poljari su imali velike ovlasti. Ja to ne pamtim, ali u knjizi "Iz povijesti Međimurja" ,prof. dr. Drago Feletar piše da je izvršitelj seoskog poglavarstva bičevao kradljivce sa po 25 udaraca bičem u nazočnosti velikog broja mještana. Poljare su mještani plaćali prema površini posjeda, novčano ili kukuruzom.
Sijala se konoplja i lan (len). Konoplja u gustom sklopu za vlakno, a u rijetkom za sjeme. Lan se sijao u gustom sklopu jer je on i gust imao sjeme koje je trebalo omikati na čeličnom češlju i onda močiti. Konoplje se isto močilo. To se obično radilo u stojećim vodama gdje je bila voda toplija pa kora na stabljici prije istrune. Povremeno se otišlo pogledati kada je dosta močeno, a kad se kora odvaja, vade se snopovi van, operu se i suše. Kad je stabljika suha, trlja se na stopi. Između 1950. i 1960. god. Mijo Lisjak, Gabrov, je sam napravio stroj na motorni pogon s kojim je iz usluge trljao stabljike konoplje. Na trlici se dovršavalo, vlakno se potpuno odvajalo od istučene stabljike. Na trlicama su se žene natjecale koja će ranije početi trljiti. Jedni su rekli, vidiš kako je marljiva ta žena, počela je u svitanje raditi, dok su je drugi kleli jer ih je trlicom probudila iz sna. Poslije se konoplja i lan mikao na čelični češalj da bi dobili povesmo i kudelju. Povesmo je lično i dugačko dok je kudelja zmetena. Jedno i drugo se po zimi prelo na kolovrtu. Od povesmine pređe tkalo se za košulje, gaće pa i hlače, muške i ženske, a od kudeline pređe su se tkale plahte, ponjave i vreće. Svakako se odvojilo kudelje i povesmo za užad i štranjge za ham. Dok sam ja išao u školu, 1934. god., još su curice nosile suknje od domaćeg platna. Polovica dječaka je išlo u suknjama, a polovica u hlačama od domaćeg platna.
Konji nisu služili samo za vlastite potrebe, već su se njima vršile i usluge onim seljacima koji nisu imali konje. Oralo se 1 k.j. za 100 kg kukuruza. Konja je bilo mnogo u D. Dubravi, no kad je došla zarazna bolest kao bedrenica pokosila ih je do 90%, a isto tako i krava. Vrbanec i kuga pokosili su svinje. Veterinara u Donjoj Dubravi nije bilo do 1945. godine. Seljaci su sami liječili konje, najčešće su mu pod prsima provukli liku. To je korijen jedne biljke upleten sa povesmom od konoplja. Konju bi se probušile ispod prsiju dvije rupe i ta lika se provukla ispod kože i zavezali se krajevi. Taj korijen je izazivao infekciju i nakon mjesec dana konj je ili ozdravio, ili uginuo. Na Doljjanski gmajni, blizu Žuškinoga krča, god. 1940. kada je jedan rukavac Drave urušavao obalu, otkrilo se na stotine konjskih kostura koje je voda odnosila u glavni tok Drave. Pričao mi je otac da su bili pokopani konji u masovnu grobnicu kad su poginuli skoro svi u selu. Za normalna uginuća postojao je šintar (živoder) u Kotoribi. To je bio unosan posao. Bogati ljudi imali su slugu , živodera, koji je prije ukapanja životinje s nje skinu kožu, koju je mogao dobro unovčiti, jer onda nije bilo umjetnih koža i đonova. Vlasnik sa uginulog konja nije smio skinuti potkove, jer je to isto radio šintar. Zato postoji izreka:" To mi ide kak šintara potkova". Konja je bilo u Donjoj Dubravi mnogo, jer konj tek u trećoj godini života postaje radni. Seljak kojemu su trebala dva radna konja morao je imati i najmanje dva pomlatka u pripremi za zamjenu starih ili zbog uginuća uslijed bolesti.
Pričao mi je djed i otac da su nekad ljudi iz D. Dubrave išli u foringašiju (prijevozništvo) te su čak iz riječke luke vozili raznu robu u Budimpeštu i natrag. Bivali su na putu i nekoliko mjeseci, a kući su došli samo usput zamijeniti konje. Kod nas je bio cijenjen međimurski konj. To je bio teški konj, posebno za vuču. Prije I. svjetskog rata postojala je u Donjoj Dubravi pastuharna s nekoliko čistokrvnih pastuha međimurske pasmine kako bi se održala ta dobra pasmina. S tim pastusima su bili vojnici, koji su ih hranili i s njima pripuštali (osjemenjivali) i po drugim selima, kuda su u sezoni, već po planu, bili raspoređeni. Imam doma još jednu posudu od gusa iz kakvih su ti pastusi jeli. Poslije I. svjetskog rata Kraljevina Jugoslavija, koja je Hrvatsku gospodarski unakazila, tu je selekcijsku službu sa pastusima napustila. Pastuhe su počeli držati entuzijasti po selima. Kobile, od kojih je bila neka korist, novčano je pomagala i komunistička Jugoslavija. Posljednji pastuh u D. Dubravi držao je Franjo Lisjak, Jezerijev. Danas u Donjoj Dubravi nema niti jednog radnog konja. Veterinar Marinko Lisjak ima oko 5 jahaćih konja koje drži u iznajmljenim prostorijama na Pažutu.
S druge strane u D. Dubravi ima oko 220 traktora. Po usmenoj predaji, kad je Općina kupila od grofova pašnjake (gmajne), mlađi konji, van sezone i stariji, išli su na pašu na gmajne. Tamo su ih vodili i pazili pastiri koje smo zvali čikoši. čikoši su svakodnevno, osim kad je bili snijega, najranije oko 3 sata ljeti počeli sa bičevima pucati po selu. To je bio znak da seljaci puste konje iz štale na ulicu gdje bi ih čekali čikoši i preuzeli na daljnju brigu. U odnosu na svinje i krave čikoš je najkasnije pustio konje kući. Svaki konj je sam znao doći doma. Gmajna je bilo sve okolo ošančena (napravljen nasip) ili živica kako ne bi konji, krave i svinje otišle na oranične površine i napravile nekomu štetu. Bilo je seljaka koji su kad je čikoš dotjerao konje doma, zajahali ih i otišli na noćnu pašu (to se reklo na konjaru). Tamo su bili cijelu noć sa konjima. Obično se išlo na dio gmajne koji se zove Velike gredine. Tamo je bilo konje najlakše čuvati jer je sve okolo bio berek (voda), a konji baš nisu voljeli gaziti po bereku. čikoš je napasivao od 200 do 300 grla konja samo na Doljjanskoj gmajni. Bilo je seljaka koji su si sami pasli konje, krave i svinje na Gorjanjskoj gmajni i na gmajni u Mertvički. Od tog vremena i pjesma: "Ki su dečki kaj valjali, na konjaru su jahali." Od rogate stoke bilo je najviše krava i to simental pasmine, a ako bi netko kupio bušu u Bosni iz njega su se izrugivali, da ima bosanjku. Koza i ovca bila je rijetkost, pa bi ju djeca hodala gledati. Krave je na gmajni pazio čordaš. On bi išao oko 5 sati ujutro, isto bi pucao bičem ili trubio u kravski rog, no kasnije je imao pravu limenu trubu. Mladim junicama i bikovima su privezali na njušku ježevu kožu s osušenim bodljama prema van, da ne bi na paši posisali tuđe krave, pa ni svoju. Jer kod pokušaja sisanja kravu su bodlje pikale u vime i nije se dala sisati. Po riječima Monike Matotek , vidljivo iz časopisa Kaj, Zagreb, broj V-VI/85. str. 21. gdje piše: na Doljjanskoj gmajni se paslo 800 krava, u Mertvički 300, a na Gorjanjskoj gmajni su seljaci napasivali sami. Dugo godina su bikovi išli na pašu sve dok nisu zaredale neprilike, naročito s općinskim bikovima. S kvalitetnim bikovima nastojalo se doći do kvalitetne teladi. Općina je napravila je napravila, na sredini Krbulje, štalu sa velikim parmama gdje je bikar hranio od 10 do 12 bikova čiste simental pasmine. Kad su seljaci opazili da se krava goni (tjera), vodili su je na pripust biku. To se naplačivalo. Sijeno za bikove kosilo se na Krbulji. Ukoliko, poradi suše, nije bilo dosta koristila bi se i trava sa sinokoša (livada) u Mađarskoj, gdje je Općina D. Dubrava imala oko 20 k.j. livada. Godine 1947. izgorio je na Krbulji tzv. Selski škedenj sa štalom. Od tada počinje umjetno osjemenjivanje krava. Osjemenjivanje je obavljao veterinar, koji je došao u D. Dubravu 1945., a bikovu spermu dobivao je iz čakovca. Najžalosnije je spomenuti da danas 2004. god. ima samo 10 krava i da mlijeko kupujemo u trgovinama, koje država uvozi iz inozemstva.
Glavna hrana za konje i krave bilo je sijeno (suha trava), kao i suha djetelina, bečka lucerna i horvatska glavnata. Rijetko i suha grahorica. Ponekad bi dali jesti suhu djetelinu i svinjama, koje su ju rado jele, naročito bređe krmače, kojima je manjkalo vitamina iz djeteline radi razvoja praščića još u utrobi.
SVINJOGOJSTVO
Seljaci su nekad svinje pasli na gmajnama. Njih su čuvali pastiri koje smo zvali kanasi. Kanasi su skupljali svinje najkasnije oko 6 sati ujutro. S malim pajcekima (odojcima) je bilo najviše problema. Njih je trebalo nekoliko dana posebno tjerati iza kanasa da ih ne bi pogazile veće svinje. Svoje odojke je svaki seljak posebno obilježio, po vratu, leđima ili na riti, s raznim bojama. Kanas bi prvo pustio doma prasice, krmače s odojcima, koje su njihovi vlasnici-ce, na prvom križanju u selo, čekali i pratili doma, jer prvih dana ne bi znali doma sami. To je trajalo ponekad 10 do 15 dana, da bi kasnije sami znali doma, kao i starije svinje. Nerasti su se slobodno pasli među svinjama, poradi oplodnje krmača. Kad se koja krmača oplodila, kanas je navečer rekao gazdi krmače da mu se krmača nabukala, kako bi je on mogao (znao) ostaviti kod kuće kad bi očekivao prašenje. čistokrvnih pasmina nekada nije bilo. Uglavnom je trebalo dvije godine da bi svinja bila teška 100 kg. Poslije II. svjetskog rata su se uvažale jokšir pasmine. Jokšira su kasnije zamijenile bolje pasmine, s većim šunkama, manjim postotkom masti i bržim porastom do 100 kg. I svinje je ponekad poharala bolest tako da je znalo uginuti i do 80% svinja u selu. Prema spomenutom časopisu Kaj, samo na Doljjanskoj gmajni je kanas čuvao oko 500 svinja. Nekada se svinjsko meso najviše koristilo u prehrani stanovništva što je bilo teško, jer nije bilo struje, niti hladnjaka ili ledenice. Najviše se koristilo meso zaliveno mašću u lodrici, sušeno i prerađeno u kobasice. Sad se hrani manje svinja i ne odlaze na pašu. Ako zaluta neka bolest na svinje, veterinari sve spašavaju. Tako danas 70% stanovništva hrani svinje za vlastite potrebe, a poneki, kao kooperanti, i po nekoliko stotina komada. Nekada su se cijenile pasmine sa što većim postotkom masti, a danas sa što više mesa, jer se mlađi ljudi boje masti.
Da ne zaboravim spomenuti da su bile i poljske lese, na izlascima iz seoskih ulica u polje, zbog toga da ne bi marha (stoka) otišla u polje. Tako se ja sjećam Brljakove i Švelčeve lese. Sjećam se i toga, kad su išli konji ili krave, da su skoro na svakom grlu visjele jedna ili više pijavica, već napite, debele kao kruške, crne boje, a zvali smo ih konjske pijavice. Rijetko kad je visjela žuto šarena pijavica, koje smo zvali ljudske. Te pijavice su se nahvatale na stoku u podne kada je bila dotjerana na mjesto salaš u vodu na pojenje. Mjesto salaš na Bistrecu su zvali jedno proširenje u Bistrecu gdje je moglo ući u vodu mnogo krava ili konja da se napiju vode. Do mjesta salaš je doticao Bistrec sa svježom vodom, čistom da se i čovjek mogao bez opasnosti napiti, i na tom salašu nije bilo nikakvog drača u vodi radi toga što je stoka dvaput dnevno ulazila u vodu na pojenje. Iz tog salaša je voda isticala u dva korita koje smo zvali Prvi i Drugi Bistrec. Ta korita su bila široka i zvali smo ih beseki. Ti beseki su bila mrjestilišta za ribe koje su dolazile na mrijest u toplu vodu iz Drave i Mure. Tu je bilo toliko riba da smo djeca lovila s košarama. Po tim besekima je raslo razno bilje kao trstika, rogoz, setinec, resa, lopoč i jedna biljka koju smo zvali šulj, koji je imao plod veličine kestena s četiri šiljka razmještenim u raznim smjerovima. Kad je dozrio otpao je na dno vode. Bilo je opasno gaziti bos po vodi, jer kad bi stao na njega, bilo je vrlo teško iskopati iz noge sitni šiljak koji je obično ostao u nozi. Zbog toga su ribari koji su lovili ribe u sakovima morali nositi staru obuću radi zaštite od šulja. Godine 2004. gledao sam na televiziji kako u Podravskim Podgajcima, posebnom svečanošću, beru još zeleni šulj iz čamaca, kuhaju ga i jedu kao neku poslasticu uz svečanost i glazbu. Prava šteta da u D. Dubravi nismo znali da je šulj jestiv. No, kasno smo doznali, sad je Bistrec u umjetnom koritu i šulj više ne raste u njemu.
SVILENA BUBA
Svilenu bubu se počelo uzgajati u D. Dubravi još prije I. svjetskog rata pa se nastavilo i poslije za Kraljevine Jugoslavije. Poradi hrane za svilene bube su općinske vlasti posadile dudove pokraj ceste u smjeru Pažuta, Kotoribe i Donjeg Vidovca, da bi ljudi imali gdje brati lišće za hranjenje svilenih buba. To su bile gusjenice gole, bez dlačica, debele i duge kao mali prst odrasla čovjeka. Kada je pojela određenu količinu malinovog, dudovog lišća, ona se začahurila. Te čahure su se prodavale na težinu. Od toga se radila prava svila za haljine, padobrane i slično. Dolaskom umjetnih svila, prestala je i proizvodnja svilenih buba. Dudovi pokraj ceste nalazili su se sve do ovih godina.
PERAD
Od nekada, pa i danas, 80% domaćinstava uzgaja kokoši za vlastite potrebe poradi mesa i jaja. Možda oko 20% uzgaja i patke, a još manje guske. Nekada se peradi mnogo više uzgajalo. Neka domaćinstva su se uzgajala zbog perja, koje se dalo dobro prodati, pa su ih na silu hranile (šopale), tj. na silu su im prstima gurale kukuruz u usta (kljun) da bi dobile na težini poradi mesa i jetra. Jetra su se također dala dobro prodati. U D. Dubravi su guske od malena, još kao žibeki (mladi guščići), tjerali na pašu, na Doljjansku gmajnu i to na Velike gredine, jer su tamo bile okružene sve okolo berekom (vodom) što im je pružalo najveću sigurnost od napada lisica. Tamo su bili izgrađeni i koci za guske, kamo su svake večeri vlasnice žibekov, tj. gusaka, odlazile zatvarati u koce, kako bi bile sigurne preko noći. Obično su se vlasnice gusaka dogovorile da jedna žena zatvara guske od više vlasnica, da bi ujutro opet otvarale koce, puštajući ih van i donoseći im malo i neke druge hrane, najčešće kukuruza. Što se tiče purana, japanskih pataka i ostalih peradi vrlo se malo uzgajalo. U zadnjoj dekadi prošloga stoljeća počeli su u D. Dubravi uzgajati kuniće u kavezima, kao kooperanti veterinarske stanice iz Preloga, ali za nekoliko godina došla je neizlječiva bolest na kuniće, a koju su dobivali i ljudi. Radi toga je državna inspekcija tu proizvodnju kunića zabranila. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije je dvaput tjedno dolazio u D. Dubravu nakupac peradi i divljači. Tog čovjeka smo zvali koponar. Bio je iz Legrada, a zvao se Kotrošić. Došao bi iz Legrada preko dravskog broda na Pažutu pa bi kupovao po selima do Donjeg Kraljevca, gdje je predavao nekom kupljenu robu. Obilazio je jednim konjem na fijakeru. Danas postoji u D. Dubravi društvo za uzgoj malih životinja, koji uzgajaju razne životinje od peradi, kunića, golubova i razno. Ali sve više kao iz hobija.
PČELARSTVO
Prije II. svjetskog rata bilo je mnogo pčelara i već onda su pčelarili, ne samo u slamnatim košnicama, već u modernim drvenim. Za vrijeme II: svjetskog rata Međimurje, pa i D. Dubravu, je došla osloboditi bugarska vojska. Kako su se u D. Dubravi zadržali oko mjesec dana u travnju 1945. godine, opustošili su gotovo sve pčelinjake. Kako u travnju ima vrlo malo meda u saču, morali su sve opustošiti kako bi se najeli meda. Kasnije se ispočetka počelo baviti, malo ozbiljnije, oko pet pčelara dok su mnogi odustali. Danas je u D. Dubravi pčelarstvo zanemarivo.
NEŠTO OPĆENITO O POLJODJELSTVU I O ŽIVOTU U D. DUBRAVI
U D. Dubravi su postojali pašnjaci (gmajne) koje je nekada kupila Općina od grofova. Te gmajne su se koristile za ispašu razne stoke. Još za Kraljevine Jugoslavije (kada se još mogla podijeliti gmajna) ljudi se nisu mogli dogovoriti o načinu podjele. Bili su koji su htjeli podjelu po domaćinstvu, tj. po dimnjaku, drugi po domu, po broju ukućana, itd. pojedina sela u Međimurje, Podravini i drugim krajevima u Hrvatskoj složila su se i podijelila. Tako je u D. Dubravi gmajna dočekala i završetak II. svjetskog rata. Godine 1945. došli su na vlast komunisti, čiji je cilj bio kolektivizacija. Dio seljaka su natjerali u tzv. Seljačke radne zadruge, dok su ostale razvrstali prema veličini posjeda u kategorije, prema kojima su ih zaduživali za obavezni otkup. Što je dalje otkup trajao, Jugoslavija je bila sve gladnija. Seljaci su vidjeli da koliko god se proizvede, sve se mora predati, milom ili silom, državi. Živežne namjernice, kao kruh, šećer i neke, bile su na bonove (točkice), ali kruha nije bilo dovoljno. Koji su htjeli da ih dopadne kruh, išli su od pola noći u red čekati pred pekaru. Šećer su dobivale na točkice samo žene s malom djecom, no moja supruga niti to nije mogla dobiti zbog toga jer sam ja bio u zatvoru kao politički zatvorenik. Za obvezatno predane poljodjelske proizvode dobilo se 50% u novcu, a 50% u bonovima. Bez tih bonova niste mogli ništa kupiti. Što se tiče otkupnih cijena, spomenut ću samo jedan primjer, i to da se za obvezatni otkup 100 kg šećerne repe dobivala protuvrijednost od 1,5 kg šećera, a zna se da se od 100kg šećerne repe dobije 15 kg šećera. Godine 1953. "drug" Tito je zapao u velike teškoće, no zapadni svijet, na čelu sa Amerikom, dao je pomoć, ali je uvjetovao, da se moraju raspustiti sve nasilu formirane seljačke zadruge i ukinuti obvezatni otkup. To je i učinjeno. Gmajne su preimenovane iz općinskih u općenarodne. Odmah je bila zabranjena ispaša stoke. Skoro sam zaboravio spomenuti da je Općina izdala u zakup (rendu) oko 200 k.j. od glavne ceste, Parag, Kevečišće, do Senjara, Rožđa i tzv. cirkvene mekote, od kojih je zakupninu dobio crkveni odbor koji je sakupljao novce za gradnju crkve, koju D. Dubrava nije imala od 1914. godine. I taj zakup je ukinut. Godine 1945. i 1946. formirano je Poljoprivredno dobro, naravno kao državno. UNRA je slala iz Amerike i Engleske traktore i ostalu mehanizaciju za obradbu zemlje. Dakle komunističke vlasti su općinsku imovinu prekrstile u općenarodnu, a nova hrvatska vlast je po drugi put nacionalizira, prekrstila u državnu imovinu. Do lipnja 1997. bio je rok za predaju molbi za denacionalizaciju tj. povratak oduzete imovine (zemlje, šuma). Ja sam, kao načelnik općine, dao izvaditi posjedovne listove za sve sporne površine. Na tim listovima je pisalo da je to općenarodna imovina. Na moj zahtjev da mi se izda gruntovnica povijesne posjedovne listove, šef gruntovnice je rekao da ne smije izdavati povijesne izvatke, već onakve kako sad piše. Na temelju takvih dokumenata, državna pravobraniteljica Međimurske županije, Mirjana Zvonarek, izjavljuje da Općina nije ovlaštenik naknade (povrata), već da su spomenute nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo ili općenarodna imovina. Tako je Općina na pravni način ostala bez svoje imovine, a da je nisu ni pitali kako će se uzdržavati kad joj sve oduzme država. Prema tome, po sadašnjem zakonu, 50% od prodaje tih nekretnina ima država, 25% županija i 25% Općina. Pitamo se koliko je novaca dala država i županija prilikom kupnje od grofova. Za sve ove nezakonitosti znaju i naši saborski zastupnici, ali svaki tamo sjedi zbog svoje plaće i mirovine poslije mandata, a za općine i privatne osobe nitko ne vodi brigu. A zna se da je imovina privatna i pravnih osoba po međunarodnom zakonu zagarantirana. Samo se naš pravni sustav toga ne drži. Pogreška je i to što nije načelnik općine Nikola Grošanić iskoristio besplatno pravo žalbe za koju je bio rok 15 dana, po primitku rješenja. Možda do danas ne bi bilo odgovora na žalbu, ali je trebalo iskoristiti sve mogućnosti, pa ako bi trebalo obratiti se i međunarodnom sudu u Strassburgu, gdje bi po mišljenju mnogih pravnika uspjeli. Prema tome bi općini pripalo 100% od prodaje nekretnina.
U našoj općini seljaci su vrlo siromašni, u prosjeku 3 k.j. po domaćinstvu. Ali imamo vrlo marljive ljude. To je vidjela još austrougarska vlast, tako su organizirali u D. Dubravi tečaj pletenja košara (na tečaj je išao i moj otac) koje znanje su mnogi iskoristili i time si poboljšali kućni proračun. Za vrijeme komunističke Jugoslavije osnovano je i košaračko poduzeće sa oko 40 zaposlenih. Djelatnost je priznata kao obrtnička struka, te su se mogli školovati učenici za košarače. Ljudi su sadili vrbovu šibu, koju su kuhali, gulili i iz nje pleli košare koje su prodavane 95% za izvoz. Oko 1960. god. kada je Jugoslavija zapala u dugove koje je trebalo vratiti, država je davala na svaki izvozni dinar još jedan dinar subvencije, to su rekli prim. U D. Dubravi skoro svaka kuća plela je košare od vrbove šibe ili šlape, cekere i ostalo od kukuruznog šemetinja. Ja sam također pleo košare sa suprugom i kćerkom. Mogao sam zaraditi na dan 20 dolara. Danas je došlo do toga da čovjek ne može zaraditi dnevno više od 4 dolara. Ali dobravski čovjek se ne da, on radi i za 4 dolara, jer i to je nešto.
U D. Dubravi bilo je svakakvih obrtnika, no mnoge je uništio komunistički režim. Znam dva obrtnika, majstora, Martina i Franca Kunaj. Oni su bili majstori za štavljenje koža. Kad je UDB-a doznala da je roba gotova na više navrata su im sve oduzeli, umjesto da su im dozvolili držati po dva šegrta koji bi i danas znali štaviti kože. Ja i danas mogu pokazati štavljenu srneću kožu koju čuvam kao uspomenu na pokojnog Martina Kunaja. Danas se sve srneće, jelenske, pa i lisičje kože bacaju u smeće. Bilo je i ispirača zlata koje su isto uništili jer su mislili da ako rade sa zlatom, su neki bogataši.
NEŠTO O DVOVLASNIČARSTVU
U D. Dubravi je oko 70% domaćinstava imalo svoje nekretnine u Republici mađarskoj na lokalitetu Blezanske i Ortiloške općine. Otkako ljudi pamte i po usmenoj predaji sve do 1949. god. mogli su obrađivati svoje nekretnine, koje su pretežno vinogradi, voćnjaci, livade, oranice i šume, i svoje proizvode voziti kući. Spomenute godine granica se zatvorila. Od uvijek je na rijeci Muri bio prijelaz brodom, ako je i bila Mura državna granica, postojale su dvovlasničke prolaznice s kojima smo nesmetano prelazili preko granice. Ne zna se tko je glavni krivac za zatvaranje granice. Uglavnom, Republika Mađarska je naše posjede nacionalizirala, ali do danas nam nije vratila posjede niti nas obeštetila. Svakako da je kriva i naša vlast, zbog toga što nije do danas to zatražila. Znamo da, po međunarodnom pravu, privatna je imovina zagarantirana, ma gdje bila.
Napisao: Ladislav Kranjec
Svilenu bubu se počelo uzgajati u D. Dubravi još prije I. svjetskog rata pa se nastavilo i poslije za Kraljevine Jugoslavije. Poradi hrane za svilene bube su općinske vlasti posadile dudove pokraj ceste u smjeru Pažuta, Kotoribe i Donjeg Vidovca, da bi ljudi imali gdje brati lišće za hranjenje svilenih buba. To su bile gusjenice gole, bez dlačica, debele i duge kao mali prst odrasla čovjeka. Kada je pojela određenu količinu malinovog, dudovog lišća, ona se začahurila. Te čahure su se prodavale na težinu. Od toga se radila prava svila za haljine, padobrane i slično. Dolaskom umjetnih svila, prestala je i proizvodnja svilenih buba. Dudovi pokraj ceste nalazili su se sve do ovih godina.
PERAD
Od nekada, pa i danas, 80% domaćinstava uzgaja kokoši za vlastite potrebe poradi mesa i jaja. Možda oko 20% uzgaja i patke, a još manje guske. Nekada se peradi mnogo više uzgajalo. Neka domaćinstva su se uzgajala zbog perja, koje se dalo dobro prodati, pa su ih na silu hranile (šopale), tj. na silu su im prstima gurale kukuruz u usta (kljun) da bi dobile na težini poradi mesa i jetra. Jetra su se također dala dobro prodati. U D. Dubravi su guske od malena, još kao žibeki (mladi guščići), tjerali na pašu, na Doljjansku gmajnu i to na Velike gredine, jer su tamo bile okružene sve okolo berekom (vodom) što im je pružalo najveću sigurnost od napada lisica. Tamo su bili izgrađeni i koci za guske, kamo su svake večeri vlasnice žibekov, tj. gusaka, odlazile zatvarati u koce, kako bi bile sigurne preko noći. Obično su se vlasnice gusaka dogovorile da jedna žena zatvara guske od više vlasnica, da bi ujutro opet otvarale koce, puštajući ih van i donoseći im malo i neke druge hrane, najčešće kukuruza. Što se tiče purana, japanskih pataka i ostalih peradi vrlo se malo uzgajalo. U zadnjoj dekadi prošloga stoljeća počeli su u D. Dubravi uzgajati kuniće u kavezima, kao kooperanti veterinarske stanice iz Preloga, ali za nekoliko godina došla je neizlječiva bolest na kuniće, a koju su dobivali i ljudi. Radi toga je državna inspekcija tu proizvodnju kunića zabranila. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije je dvaput tjedno dolazio u D. Dubravu nakupac peradi i divljači. Tog čovjeka smo zvali koponar. Bio je iz Legrada, a zvao se Kotrošić. Došao bi iz Legrada preko dravskog broda na Pažutu pa bi kupovao po selima do Donjeg Kraljevca, gdje je predavao nekom kupljenu robu. Obilazio je jednim konjem na fijakeru. Danas postoji u D. Dubravi društvo za uzgoj malih životinja, koji uzgajaju razne životinje od peradi, kunića, golubova i razno. Ali sve više kao iz hobija.
PČELARSTVO
Prije II. svjetskog rata bilo je mnogo pčelara i već onda su pčelarili, ne samo u slamnatim košnicama, već u modernim drvenim. Za vrijeme II: svjetskog rata Međimurje, pa i D. Dubravu, je došla osloboditi bugarska vojska. Kako su se u D. Dubravi zadržali oko mjesec dana u travnju 1945. godine, opustošili su gotovo sve pčelinjake. Kako u travnju ima vrlo malo meda u saču, morali su sve opustošiti kako bi se najeli meda. Kasnije se ispočetka počelo baviti, malo ozbiljnije, oko pet pčelara dok su mnogi odustali. Danas je u D. Dubravi pčelarstvo zanemarivo.
NEŠTO OPĆENITO O POLJODJELSTVU I O ŽIVOTU U D. DUBRAVI
U D. Dubravi su postojali pašnjaci (gmajne) koje je nekada kupila Općina od grofova. Te gmajne su se koristile za ispašu razne stoke. Još za Kraljevine Jugoslavije (kada se još mogla podijeliti gmajna) ljudi se nisu mogli dogovoriti o načinu podjele. Bili su koji su htjeli podjelu po domaćinstvu, tj. po dimnjaku, drugi po domu, po broju ukućana, itd. pojedina sela u Međimurje, Podravini i drugim krajevima u Hrvatskoj složila su se i podijelila. Tako je u D. Dubravi gmajna dočekala i završetak II. svjetskog rata. Godine 1945. došli su na vlast komunisti, čiji je cilj bio kolektivizacija. Dio seljaka su natjerali u tzv. Seljačke radne zadruge, dok su ostale razvrstali prema veličini posjeda u kategorije, prema kojima su ih zaduživali za obavezni otkup. Što je dalje otkup trajao, Jugoslavija je bila sve gladnija. Seljaci su vidjeli da koliko god se proizvede, sve se mora predati, milom ili silom, državi. Živežne namjernice, kao kruh, šećer i neke, bile su na bonove (točkice), ali kruha nije bilo dovoljno. Koji su htjeli da ih dopadne kruh, išli su od pola noći u red čekati pred pekaru. Šećer su dobivale na točkice samo žene s malom djecom, no moja supruga niti to nije mogla dobiti zbog toga jer sam ja bio u zatvoru kao politički zatvorenik. Za obvezatno predane poljodjelske proizvode dobilo se 50% u novcu, a 50% u bonovima. Bez tih bonova niste mogli ništa kupiti. Što se tiče otkupnih cijena, spomenut ću samo jedan primjer, i to da se za obvezatni otkup 100 kg šećerne repe dobivala protuvrijednost od 1,5 kg šećera, a zna se da se od 100kg šećerne repe dobije 15 kg šećera. Godine 1953. "drug" Tito je zapao u velike teškoće, no zapadni svijet, na čelu sa Amerikom, dao je pomoć, ali je uvjetovao, da se moraju raspustiti sve nasilu formirane seljačke zadruge i ukinuti obvezatni otkup. To je i učinjeno. Gmajne su preimenovane iz općinskih u općenarodne. Odmah je bila zabranjena ispaša stoke. Skoro sam zaboravio spomenuti da je Općina izdala u zakup (rendu) oko 200 k.j. od glavne ceste, Parag, Kevečišće, do Senjara, Rožđa i tzv. cirkvene mekote, od kojih je zakupninu dobio crkveni odbor koji je sakupljao novce za gradnju crkve, koju D. Dubrava nije imala od 1914. godine. I taj zakup je ukinut. Godine 1945. i 1946. formirano je Poljoprivredno dobro, naravno kao državno. UNRA je slala iz Amerike i Engleske traktore i ostalu mehanizaciju za obradbu zemlje. Dakle komunističke vlasti su općinsku imovinu prekrstile u općenarodnu, a nova hrvatska vlast je po drugi put nacionalizira, prekrstila u državnu imovinu. Do lipnja 1997. bio je rok za predaju molbi za denacionalizaciju tj. povratak oduzete imovine (zemlje, šuma). Ja sam, kao načelnik općine, dao izvaditi posjedovne listove za sve sporne površine. Na tim listovima je pisalo da je to općenarodna imovina. Na moj zahtjev da mi se izda gruntovnica povijesne posjedovne listove, šef gruntovnice je rekao da ne smije izdavati povijesne izvatke, već onakve kako sad piše. Na temelju takvih dokumenata, državna pravobraniteljica Međimurske županije, Mirjana Zvonarek, izjavljuje da Općina nije ovlaštenik naknade (povrata), već da su spomenute nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo ili općenarodna imovina. Tako je Općina na pravni način ostala bez svoje imovine, a da je nisu ni pitali kako će se uzdržavati kad joj sve oduzme država. Prema tome, po sadašnjem zakonu, 50% od prodaje tih nekretnina ima država, 25% županija i 25% Općina. Pitamo se koliko je novaca dala država i županija prilikom kupnje od grofova. Za sve ove nezakonitosti znaju i naši saborski zastupnici, ali svaki tamo sjedi zbog svoje plaće i mirovine poslije mandata, a za općine i privatne osobe nitko ne vodi brigu. A zna se da je imovina privatna i pravnih osoba po međunarodnom zakonu zagarantirana. Samo se naš pravni sustav toga ne drži. Pogreška je i to što nije načelnik općine Nikola Grošanić iskoristio besplatno pravo žalbe za koju je bio rok 15 dana, po primitku rješenja. Možda do danas ne bi bilo odgovora na žalbu, ali je trebalo iskoristiti sve mogućnosti, pa ako bi trebalo obratiti se i međunarodnom sudu u Strassburgu, gdje bi po mišljenju mnogih pravnika uspjeli. Prema tome bi općini pripalo 100% od prodaje nekretnina.
U našoj općini seljaci su vrlo siromašni, u prosjeku 3 k.j. po domaćinstvu. Ali imamo vrlo marljive ljude. To je vidjela još austrougarska vlast, tako su organizirali u D. Dubravi tečaj pletenja košara (na tečaj je išao i moj otac) koje znanje su mnogi iskoristili i time si poboljšali kućni proračun. Za vrijeme komunističke Jugoslavije osnovano je i košaračko poduzeće sa oko 40 zaposlenih. Djelatnost je priznata kao obrtnička struka, te su se mogli školovati učenici za košarače. Ljudi su sadili vrbovu šibu, koju su kuhali, gulili i iz nje pleli košare koje su prodavane 95% za izvoz. Oko 1960. god. kada je Jugoslavija zapala u dugove koje je trebalo vratiti, država je davala na svaki izvozni dinar još jedan dinar subvencije, to su rekli prim. U D. Dubravi skoro svaka kuća plela je košare od vrbove šibe ili šlape, cekere i ostalo od kukuruznog šemetinja. Ja sam također pleo košare sa suprugom i kćerkom. Mogao sam zaraditi na dan 20 dolara. Danas je došlo do toga da čovjek ne može zaraditi dnevno više od 4 dolara. Ali dobravski čovjek se ne da, on radi i za 4 dolara, jer i to je nešto.
U D. Dubravi bilo je svakakvih obrtnika, no mnoge je uništio komunistički režim. Znam dva obrtnika, majstora, Martina i Franca Kunaj. Oni su bili majstori za štavljenje koža. Kad je UDB-a doznala da je roba gotova na više navrata su im sve oduzeli, umjesto da su im dozvolili držati po dva šegrta koji bi i danas znali štaviti kože. Ja i danas mogu pokazati štavljenu srneću kožu koju čuvam kao uspomenu na pokojnog Martina Kunaja. Danas se sve srneće, jelenske, pa i lisičje kože bacaju u smeće. Bilo je i ispirača zlata koje su isto uništili jer su mislili da ako rade sa zlatom, su neki bogataši.
NEŠTO O DVOVLASNIČARSTVU
U D. Dubravi je oko 70% domaćinstava imalo svoje nekretnine u Republici mađarskoj na lokalitetu Blezanske i Ortiloške općine. Otkako ljudi pamte i po usmenoj predaji sve do 1949. god. mogli su obrađivati svoje nekretnine, koje su pretežno vinogradi, voćnjaci, livade, oranice i šume, i svoje proizvode voziti kući. Spomenute godine granica se zatvorila. Od uvijek je na rijeci Muri bio prijelaz brodom, ako je i bila Mura državna granica, postojale su dvovlasničke prolaznice s kojima smo nesmetano prelazili preko granice. Ne zna se tko je glavni krivac za zatvaranje granice. Uglavnom, Republika Mađarska je naše posjede nacionalizirala, ali do danas nam nije vratila posjede niti nas obeštetila. Svakako da je kriva i naša vlast, zbog toga što nije do danas to zatražila. Znamo da, po međunarodnom pravu, privatna je imovina zagarantirana, ma gdje bila.
Napisao: Ladislav Kranjec
Prije II. svjetskog rata bilo je mnogo pčelara i već onda su pčelarili, ne samo u slamnatim košnicama, već u modernim drvenim. Za vrijeme II: svjetskog rata Međimurje, pa i D. Dubravu, je došla osloboditi bugarska vojska. Kako su se u D. Dubravi zadržali oko mjesec dana u travnju 1945. godine, opustošili su gotovo sve pčelinjake. Kako u travnju ima vrlo malo meda u saču, morali su sve opustošiti kako bi se najeli meda. Kasnije se ispočetka počelo baviti, malo ozbiljnije, oko pet pčelara dok su mnogi odustali. Danas je u D. Dubravi pčelarstvo zanemarivo.
NEŠTO OPĆENITO O POLJODJELSTVU I O ŽIVOTU U D. DUBRAVI
U D. Dubravi su postojali pašnjaci (gmajne) koje je nekada kupila Općina od grofova. Te gmajne su se koristile za ispašu razne stoke. Još za Kraljevine Jugoslavije (kada se još mogla podijeliti gmajna) ljudi se nisu mogli dogovoriti o načinu podjele. Bili su koji su htjeli podjelu po domaćinstvu, tj. po dimnjaku, drugi po domu, po broju ukućana, itd. pojedina sela u Međimurje, Podravini i drugim krajevima u Hrvatskoj složila su se i podijelila. Tako je u D. Dubravi gmajna dočekala i završetak II. svjetskog rata. Godine 1945. došli su na vlast komunisti, čiji je cilj bio kolektivizacija. Dio seljaka su natjerali u tzv. Seljačke radne zadruge, dok su ostale razvrstali prema veličini posjeda u kategorije, prema kojima su ih zaduživali za obavezni otkup. Što je dalje otkup trajao, Jugoslavija je bila sve gladnija. Seljaci su vidjeli da koliko god se proizvede, sve se mora predati, milom ili silom, državi. Živežne namjernice, kao kruh, šećer i neke, bile su na bonove (točkice), ali kruha nije bilo dovoljno. Koji su htjeli da ih dopadne kruh, išli su od pola noći u red čekati pred pekaru. Šećer su dobivale na točkice samo žene s malom djecom, no moja supruga niti to nije mogla dobiti zbog toga jer sam ja bio u zatvoru kao politički zatvorenik. Za obvezatno predane poljodjelske proizvode dobilo se 50% u novcu, a 50% u bonovima. Bez tih bonova niste mogli ništa kupiti. Što se tiče otkupnih cijena, spomenut ću samo jedan primjer, i to da se za obvezatni otkup 100 kg šećerne repe dobivala protuvrijednost od 1,5 kg šećera, a zna se da se od 100kg šećerne repe dobije 15 kg šećera. Godine 1953. "drug" Tito je zapao u velike teškoće, no zapadni svijet, na čelu sa Amerikom, dao je pomoć, ali je uvjetovao, da se moraju raspustiti sve nasilu formirane seljačke zadruge i ukinuti obvezatni otkup. To je i učinjeno. Gmajne su preimenovane iz općinskih u općenarodne. Odmah je bila zabranjena ispaša stoke. Skoro sam zaboravio spomenuti da je Općina izdala u zakup (rendu) oko 200 k.j. od glavne ceste, Parag, Kevečišće, do Senjara, Rožđa i tzv. cirkvene mekote, od kojih je zakupninu dobio crkveni odbor koji je sakupljao novce za gradnju crkve, koju D. Dubrava nije imala od 1914. godine. I taj zakup je ukinut. Godine 1945. i 1946. formirano je Poljoprivredno dobro, naravno kao državno. UNRA je slala iz Amerike i Engleske traktore i ostalu mehanizaciju za obradbu zemlje. Dakle komunističke vlasti su općinsku imovinu prekrstile u općenarodnu, a nova hrvatska vlast je po drugi put nacionalizira, prekrstila u državnu imovinu. Do lipnja 1997. bio je rok za predaju molbi za denacionalizaciju tj. povratak oduzete imovine (zemlje, šuma). Ja sam, kao načelnik općine, dao izvaditi posjedovne listove za sve sporne površine. Na tim listovima je pisalo da je to općenarodna imovina. Na moj zahtjev da mi se izda gruntovnica povijesne posjedovne listove, šef gruntovnice je rekao da ne smije izdavati povijesne izvatke, već onakve kako sad piše. Na temelju takvih dokumenata, državna pravobraniteljica Međimurske županije, Mirjana Zvonarek, izjavljuje da Općina nije ovlaštenik naknade (povrata), već da su spomenute nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo ili općenarodna imovina. Tako je Općina na pravni način ostala bez svoje imovine, a da je nisu ni pitali kako će se uzdržavati kad joj sve oduzme država. Prema tome, po sadašnjem zakonu, 50% od prodaje tih nekretnina ima država, 25% županija i 25% Općina. Pitamo se koliko je novaca dala država i županija prilikom kupnje od grofova. Za sve ove nezakonitosti znaju i naši saborski zastupnici, ali svaki tamo sjedi zbog svoje plaće i mirovine poslije mandata, a za općine i privatne osobe nitko ne vodi brigu. A zna se da je imovina privatna i pravnih osoba po međunarodnom zakonu zagarantirana. Samo se naš pravni sustav toga ne drži. Pogreška je i to što nije načelnik općine Nikola Grošanić iskoristio besplatno pravo žalbe za koju je bio rok 15 dana, po primitku rješenja. Možda do danas ne bi bilo odgovora na žalbu, ali je trebalo iskoristiti sve mogućnosti, pa ako bi trebalo obratiti se i međunarodnom sudu u Strassburgu, gdje bi po mišljenju mnogih pravnika uspjeli. Prema tome bi općini pripalo 100% od prodaje nekretnina.
U našoj općini seljaci su vrlo siromašni, u prosjeku 3 k.j. po domaćinstvu. Ali imamo vrlo marljive ljude. To je vidjela još austrougarska vlast, tako su organizirali u D. Dubravi tečaj pletenja košara (na tečaj je išao i moj otac) koje znanje su mnogi iskoristili i time si poboljšali kućni proračun. Za vrijeme komunističke Jugoslavije osnovano je i košaračko poduzeće sa oko 40 zaposlenih. Djelatnost je priznata kao obrtnička struka, te su se mogli školovati učenici za košarače. Ljudi su sadili vrbovu šibu, koju su kuhali, gulili i iz nje pleli košare koje su prodavane 95% za izvoz. Oko 1960. god. kada je Jugoslavija zapala u dugove koje je trebalo vratiti, država je davala na svaki izvozni dinar još jedan dinar subvencije, to su rekli prim. U D. Dubravi skoro svaka kuća plela je košare od vrbove šibe ili šlape, cekere i ostalo od kukuruznog šemetinja. Ja sam također pleo košare sa suprugom i kćerkom. Mogao sam zaraditi na dan 20 dolara. Danas je došlo do toga da čovjek ne može zaraditi dnevno više od 4 dolara. Ali dobravski čovjek se ne da, on radi i za 4 dolara, jer i to je nešto.
U D. Dubravi bilo je svakakvih obrtnika, no mnoge je uništio komunistički režim. Znam dva obrtnika, majstora, Martina i Franca Kunaj. Oni su bili majstori za štavljenje koža. Kad je UDB-a doznala da je roba gotova na više navrata su im sve oduzeli, umjesto da su im dozvolili držati po dva šegrta koji bi i danas znali štaviti kože. Ja i danas mogu pokazati štavljenu srneću kožu koju čuvam kao uspomenu na pokojnog Martina Kunaja. Danas se sve srneće, jelenske, pa i lisičje kože bacaju u smeće. Bilo je i ispirača zlata koje su isto uništili jer su mislili da ako rade sa zlatom, su neki bogataši.
NEŠTO O DVOVLASNIČARSTVU
U D. Dubravi je oko 70% domaćinstava imalo svoje nekretnine u Republici mađarskoj na lokalitetu Blezanske i Ortiloške općine. Otkako ljudi pamte i po usmenoj predaji sve do 1949. god. mogli su obrađivati svoje nekretnine, koje su pretežno vinogradi, voćnjaci, livade, oranice i šume, i svoje proizvode voziti kući. Spomenute godine granica se zatvorila. Od uvijek je na rijeci Muri bio prijelaz brodom, ako je i bila Mura državna granica, postojale su dvovlasničke prolaznice s kojima smo nesmetano prelazili preko granice. Ne zna se tko je glavni krivac za zatvaranje granice. Uglavnom, Republika Mađarska je naše posjede nacionalizirala, ali do danas nam nije vratila posjede niti nas obeštetila. Svakako da je kriva i naša vlast, zbog toga što nije do danas to zatražila. Znamo da, po međunarodnom pravu, privatna je imovina zagarantirana, ma gdje bila.
Napisao: Ladislav Kranjec
U D. Dubravi je oko 70% domaćinstava imalo svoje nekretnine u Republici mađarskoj na lokalitetu Blezanske i Ortiloške općine. Otkako ljudi pamte i po usmenoj predaji sve do 1949. god. mogli su obrađivati svoje nekretnine, koje su pretežno vinogradi, voćnjaci, livade, oranice i šume, i svoje proizvode voziti kući. Spomenute godine granica se zatvorila. Od uvijek je na rijeci Muri bio prijelaz brodom, ako je i bila Mura državna granica, postojale su dvovlasničke prolaznice s kojima smo nesmetano prelazili preko granice. Ne zna se tko je glavni krivac za zatvaranje granice. Uglavnom, Republika Mađarska je naše posjede nacionalizirala, ali do danas nam nije vratila posjede niti nas obeštetila. Svakako da je kriva i naša vlast, zbog toga što nije do danas to zatražila. Znamo da, po međunarodnom pravu, privatna je imovina zagarantirana, ma gdje bila.
Napisao: Ladislav Kranjec
Biračka mjesta Donja Dubrava
AD 11.1.) Plan djelovanja u području prirodnih nepogoda za 2025.