|
Potražite nas na interaktivnoj mapi!
|
|
|
|
|
10.7.2012.
U nedjelju, 8. srpnja, u 18 sati u prostoru kafića San Marino u Donjoj Dubravi ZEUS je otvorio novu skupnu izložbu. Izložbom Vam se sa svojim radovima tako predstavljaju dva autora - akademska slikarica Viktorija Balog-Mikac i Ivan Peranec. Izložba je dakle polarizirana. Fokus jedne strane je na ritualima slikarice i centra njene pažnje - njenog kućnog ljubimca s kojim dijeli dnevne mijene susretanja. Drugi dio izložbe čine maske kao sredstvo ljudske težnje za privremenim zadobivanjem nekog novog identiteta. Oba se dijela izložbe ipak unekoliko dodiruju. Osobine mačke čije je ponašanje i dnevne rutine Viktorija uspješno hvatala na svojim slikama kao i svrha maski Ivana Peranca su rituali, navike, navade ili starokajkavski „šege“. Dok su maske, kao umjetni kanal ljudske težnje za transformacijom, praćene ritualom igranja prikladne uloge, mačke žive u stalnom spontanitetu te se često s pravom smatra da je svaka njihova aktivnost oblik igre. I mačke i maskiranje dugi su pratitelji ljudske civilizacije. Vračevi su plemenskih zajednica predpovijesti imali običaj maskirati se u životinje izvodeći specifične obrede za dobrobit plemena. A mačka je jednako tako udomaćen pratitelj čovjeka već tri i pol tisućljeća. Već su prve civilizacije bile fascinirane jakom individualnošću, samostalnošću i elegancijom mačaka. No, između dvije skupine izložaka postoje i razlike. Dok je svrha maske glumljenje neke druge osobe, portreti mačke pokušaj su očuvanja neusiljenog, prirodnog, spontanog ponašanja. Dok su mačke smatrane samotnjacima, maskiranje je tipično društvena aktivnost. Dok su mačke znane po sirovoj autentičnosti, maska je alat onoga što ljudi stalno čine - nose brojne uloge poput kazališnih glumaca.
Nešto više o Viktorijinim radovima
Viktorija Balog-Mikac iznijela je pred oko javnosti više slikarskih radova na kojima se meškolji mačka u različitim raspoloženjima, uhvaćena na papir u svojim statičnim trenucima odmora.
Iako staložene, samopouzdane i katkad svojeglave, mačke su inače u stalnom stanju pripravnosti i pozitivne napetosti za nova događanja oko sebe. Ponašanje je kućnih mačaka uglavnom rutinizirano obrocima, odmorom i akcijom, a Viktorijine su brzopotezne slike načini čuvanja mačke u nekoj od tih radnji. Budući da je za portretiranje najbolje stanje spavanja, više djela prikazuje mačku upravo u fazi odmora. Druženje sa ljubimcem prije i nakon dolaska s posla otvaralo je autorici tako kratke prilike za usklađivanje vlastitih „šega“ sa onima ljubimca. Izloženi radovi plod su te sinkronizacije. Ovom serijom autorica čini mi se šalje još jednu poruku. Danas kad smo ograničeni zatvorom pojmova, definicija, frazi i sintagmi koje, iako doista opisuju stvarnost, rade to na općenit način, važnost što izravnijeg kontakta sa pojavama okoline, bilo stoičkim osluškivanjem, istraživanjem ili u Viktorijinom slučaju promatranjem i zapažanjem, veoma je važna jer otvara vrata ka svježini odnosa spram svijeta upravo kroz predmete i živa bića na koje smo, uslijed rutine, umrtvili svoju percepciju. Opisujući nekome temu izložbe, upotrijebit ćemo veoma općenit pojam „mačka“. Time se propušta približiti nebrojen skup specifičnih razlika koji razlikuje jedno od drugog konkretnog živog bića. Prikazujući život svoga ljubimca u njegovim dnevnim „šegama“, autorica svjedoči da jedna te ista konkretna mačka sadrži mnoštvo razlikovnih dimenzija. Svaka slika portret je druge stvarnosti istog bića jer se pri svakom pokušaju hvatanja mačke kao cjelovita fenomena prethodno promjenio i sam objekt, ali i sama autoričina subjektivna percepcija. Bez iluzije da će ustaliti pojavu svog ljubimca kao bića koje je, kao i sve ostalo, u stalno mijeni, autorica ispušta tanano, detaljno slikarsko opisivanje objekta. Svoje radove ostvaruje dakle brzo, uzimajući samo najupadljivije osobine predmeta svog promatranja. Time se u izloženu galeriju uvlači element apstrakcije, tj. udaljavanja od minucioznih detalja, a veliča se intuitivan, osebujan, emocionalni dojam o mački. To je primjetno posebno u naravi crta i korištenju obojenih punih ploha koje, ostvarene pomoću pera, kista, tuša, sepije i olovke, s udaljenosti skladno čine figurativnost, a približavanjem otkrivaju mnoštvo poteza različita stupnja energičnosti.
I na kraju par riječi o maskama Ivana Peranca
Ivan Peranec izlaže radove maski, ljudskih lica s groteskno naglašenim karakterima u njihovim izrazima lica. Oblikovanjem posebnih formi 'ukrasa' svačije glave, kose, brkova , obrva, Ivan pojačava dramatičnost izraza lica. Uplašenost, zbunjenost, zločestoća, mudrost, tugaljivost, pokornost, dominacija. Ivan kreira osjećaje na materiji s posebnom finoćom. Nekako upada u oči maska vraga. Korištenjem crvene boje za naglašavanje usana i očiju te postavljanjem rogova, jasno se aludira na Lucifera, na zlo, loše namjere. Međutim, kosa te maske gotovo se može poistovjetiti sa janjećom vunom, nečim nevinim, bijelim. Zajedno sa čuperkom koji nestašno strši na čelu i zabavno se uvija može se protumačiti kao zlo koje se sakriva u nečem privlačnom i veselom i nečem što se može doimati sigurnim i nježnim, dobrim. Crne obrve i brada koja je pretjerana i skreće pozornost naglašavaju ego, prepredenost, lukavost. Boja te maske koja je pepeljasto siva, boja kamena, odskače od drugih maski; signalizira hladnoću i rezerviranost.
Ostale maske nekako su više ljudske i toplije, odražavaju osjećaje i namjere s kojima se ljudi lakše mire da one postoje u njima. Maska s razbarušenom bijelom, gotovo ajnštajnskom kosom, poručuje začuđenost, i neku zaigranost, nevinost i naivnost dvorske lude. Gotovo biste tom dobrohotnom čovjeku dali da vam čuva dijete, da se ne bojite njegove nespretnosti.
Maska potpuno sijedog čovjeka sa sijedim brkovima i bradom djeluje karakterno, brkovi obrve daju mu neku strogost i ozbiljnost, a zajapurena boja lica odaje naglu narav, prožetu ljutinom, užurbanošću i strastima.
Ćelava maska doima se normalno, kao lice čovjeka koji ne mari previše, koji je umjeren u svemu, koji se uklapa svugdje, pokoran i neprimjetan je u masi.
Lice tugaljivog čovjeka djeluje morno od života, očajno, preplašeno. Uokvirene oči spuštenih kutova kao da uokviruju njegovu bol i zarobljavaju je.
Dakako , možda će svaki promatrač vidjeti i prepoznati u njima neke potpuno druge izraze, možda će ta lica pobuditi osjećaje koje su povezane s licima u životu svakog promatrača ponaosob, te će ih potpuno drugačije doživjeti. Ali, u tome je čar umjetnosti. Promatranjem, maske kanda nas nagnaju da potražimo svaku od tih karakternih crta i u nama samima ili bar da odaberemo neku s kojom se najviše možemo poistovjetiti, koja nas najviše zrcali. Svima iskreno želimo da to nije maska vraga.Petra Pongrac i Nenad Čižmešija
...
|
|
|
|
|
|
|
Nedjelja
13.10.2013.
7.30 za + Čižmešija Ceciliju god., Tomu i + rod. 10.30 ŽUPNA
|
|
|
|
|
|
