|
Potražite nas na interaktivnoj mapi!
|
|
|
|
| UMRO DR. ZVONIMIR BARTOLIĆ |
|
11.2.2009.
S velikim žaljenjem objavljujemo da nas je zauvijek, nenadano, napustio prof. Zvonimir Bartolić (20. veljače 1930. -10.veljače 2009.)rođeni Dobravčan koji je sebe predstavljao kao Zvonimir Dobravski, književnik, jezikoslovac, znanstvenik i sveučilišni profesor te bivši Zastupnik Županijskog doma Sabora, vijećnik županijske Skupštine, dugogodišnji predsjednik Ogranka Matice Hrvatske Čakovec i dugogodišnji plodonosni autor ovog Ogranka, autor brojnih knjiga i napisa kulturno-povijesne tematike vezane uz rodni zavičaj te jedan od autora prve Monografije naše Općine i Župe D. Dubrava.
Zvonimir Bartolić postao je književna institucija već za života, napisavši oko 600 znanstvenih i stručnih radova i knjiga s temama Međimurja.
Smrt ga je zadesila nanadano, pozlilo mu je na promociji knjige u Knjižnici "Nikola Zrinski" u Čakovcu, te je hitno prevezen u županijsku bolnicu, no na žalost te je iste večeri umro.
Komemorativni skup biti će održan 12. veljače u 9 sati u velikoj vijećnici Međimurske županije, a zajednički ga organiziraju Međimurska županija i Matica hrvatska - ogranak Čakovec, a knjiga žalosti biti će izložena u holu Međimurske županije.
Posljednji ispraćaj prof. dr. Zvonimira Bartolića biti će u petak, 13. veljače 2009. godine u 15 sati na čakovečkom gradskom groblju.
Životopis dr. Zvonimira Bartolića
Svestrani književnik i znanstvenik dr. Zvonimir Bartolić rođen je 20. veljače 1930. u Donjoj Dubravi, na Dravi (sjeverozapadna Hrvatska). Završivši pučku školu u rodnom mjestu, Donjoj Dubravi – u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća vrlo značajnoj dravskoj luci – te gimnaziju u Prelogu i Varaždinu, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomira jugoslavenske književnosti i hrvatski jezik. Kraće vrijeme u Zagrebu bavi se novinarstvom. Kao đak bio je uhićen. Na zloglasnom Golom otoku, najstrašnijem zatvoru u Europi, proveo je 26 mjeseci. Od godine 1961. na Ekonomskoj školi u Čakovcu srednjoškolski je profesor hrvatskoga i ruskog jezika, a od 1964. profesor na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu, kasnije Odsjek Filozofskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, danas Visoka učiteljska škola. Godine 1966. boravi na Moskovskom sveučilištu Lomonosov na usavršavanju ruskog jezika. Doktorirao je 1983. disertacijom Književno djelo Jurja Habdelića na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pred povjerenstvom u sastavu dr. Rafo Bogišić, dr. Franjo Švelec, dr. Milan Moguš. U međuvremenu predavao je hrvatsku i jugoslavenske književnosti i na nekim drugim fakultetima (Pedagoški fakultet u Mariboru). Od godine 1984. znanstveni je savjetnik, a od 1985. i redoviti sveučilišni profesor. Od 1993. do 1997. zastupnik je Županijskog doma Hrvatskog sabora. Bio je prvi dekan novoutemeljene Visoke učiteljske škole u Čakovcu. Uredio je i uređuje brojne novine, časopise, zbornike, kolendare, knjige, suradnik je većeg broja novina i časopisa, enciklopedijskih izdanja. Za Međimurske novine napisao preko 150 književnih i kulturoloških feljtona, a u Vjesniku je objavio veći broj britkih političkih eseja.
Piše i objavljuje svoje radove u brojnim hrvatskim i tadašnjim jugoslavenskim listovima, časopisima i zbornicima od godine 1947. Brojne je časopise (Međimurska revija, Hrvatski sjever, Hrvatski obzor, Dobravske novine) kao i niz knjiga i zbornika, i uređivao. Hrvatski kajkavski kolendar i časopis Hrvatski sjever uređuje i danas. Član je Društva hrvatskih književnika, a kao negdašnji golootočki robijaš, Društva hrvatskih političkih zatvorenika ŽK i predsjednik Matice hrvatske Čakovec. Uz esejističko-kritičarski, pripovjedački i pjesnički rad te iscrpne i promišljene studije o Paviću, Krleži, Viloviću, Vesni Parun, Štefu Mlinariću, Tomašu Goričancu, Florijanu Andrašecu, hrvatskom književnom ruralizmu, i uz niz portreta, eseja, feljtona i glosa o poznatim i manje poznatim osobama te povijesnim pojavama – o Novaku, Žgancu, Kralju, Štolceru Slavenskom, Milkoviću, Mesariću, Joži Horvatu, Slavičeku, Ladiki, Brixyju, Jembrihu, Feletaru, Kovaču, B. Jelušić, Josipu Kropeku i Vinku Kosu – dr. Zvonimir Bartolić vrlo intenzivno se bavi i znanstvenim radom. Proučava stariju hrvatsku književnost, Pergošića, Habdelića, hrvatsku protestantiku, Konzulov krug, sjevernohrvatsko tiskarstvo (Nedelišće, Hodffhalter, Manlius) hrvatsko-slovenske protestantske književne veze, hrvatsku baroknu književnost i hrvatskokajkavsku, otkrivši do sada mnoštvo, nepoznatih činjenica i nepoznatih ljudi, zaboravljenih pisaca, knjiga i rukopisa, o čemu govore njegove brojne rasprave i studije, primjerice ona o nepoznatom hrvatskom preporoditelju iz Priloka, Štefu Mlinariću, ili ona o nepoznatom darovitom hrvatskokajkavskom epskom pjesniku Tomašu Goričancu. Proučavajući stariju hrvatsku književnost, Bartolić je otkrio još nekoliko imena do sada potpuno nepoznatih pisaca. To su Antun Luci, Emanuel Kolaj i Franjo Glad. Ovaj posljednji – rodom iz Priloga – pokraj dviju knjiga, Međimurske cirkvene popevke i humorističke knjige Nekaj za kratek čas, godine 1887. u Čakovcu objavljuje potpuno nepoznatu preradbu Matijaša grabancijaša dijaka Tita Brezovačkog. U okvire njegovih vrlo razgranatih interesa ulazi i sporadično bavljenje toponomastikom i dijalektologijom (Nominacija i denominacija mjesta u Međimurju, Pabirci o hrvatskoj kajkavštini i jeziku, Rukovet hrvatskoga narodnog blaga na međimurskoj kajkavštini Andrije Strbada, Toponim Međimurje, narušavanje hrvatskih kajkavskih toponima u Međimurju), temama hrvatskog jezika (Tko je navukao stenjevečku rubaču hrvatskom jeziku), kao i nekim povijesnim temama. Sva su ta istraživanja, potrebno je istaći, rezultat pomnoga rada ne samo u knjižnicama i arhivima u Hrvatskoj i SFRJ nego i rezultat njegovih mnogobrojnih vandranja, kopanja i iskapanja po knjižnicama i arhivima srednje Europe.
Godine 1978. dr. Bartolić objavio je vrlo osebujnu i zapaženu esejističko-kritičarsku knjigu Za vuglom provincija, 1980. prvu knjigu znanstvenih studija – Sjevernohrvatske teme (I), godine 1982. drugu knjigu Sjevernohrvatskih tema, posvećenu rano preminulom nepoznatom hrvatskom epskom pjesniku Tomašu Goričancu, a 1985. objelodanio je treću knjigu Sjevernohrvatskih tema, u kojoj donosi monografiju Književno djelo Jurja Habdelića, do sada najkompletnije znanstveno djelo u ovom najvećem stilistu ne samo hrvatskoga baroka nego i cjelokupne starije hrvatske književnosti. Godine pak 1988., nakon višegodišnjeg proučavanja, objavio je knjigu Hrvatski pučki pjesnik Florijan Andrašec, koja je pokazala ne samo mnogostranu darovitost ovoga hrvatskoga pučkog pisca nego i to da je Florijan Andrašec bio posljednji hrvatski pisac koji se javlja kao izravni odvjetak stare hrvatskokajkavske književnosti. U četvrtoj knjizi Sjevernohrvatskih tema, uz veliki broj rasprava iz starije hrvatske književnosti i hrvatske protestantike, pisac tiska i vrlo skrupulozno, dokumentaristički – ali nimalo suhoparno – pisanu studiju o Krležinu podrijetlu (Krležina genealogija), koja otkrivajući Krležino podrijetlo, u puno čemu otkriva i književno-tematske i jezične korijene najvećeg hrvatskog pisca.
Godine 1991. objavio je knjigu eseja i kritika pod naslovom Kronika jednoga kritika, godine 1993. suautor je – uz Božicu Jelušić i Ivana Lackovića Croate – poetsko-prozno likovne knjige Jezuši. Isto tako suautor je monografija (književni dio) Nedelišća (1993.), Priloka (1996.) i Male Subotice ((1997.). Uredio je Sabrane pjesme Josipa Kropeka i Sabrana djela Vinka Kosa. I jedno i drugo izdanje, popratio je opsežnom akribičnom studijom. Godine 2000. napisao opsežnu studiju o Kalmanu Mesariću i njegovom zabranjenom romanu Poker Baltazara Bodora, pod naslovom O romanu koji ima svoju povijest. Roman Poker Baltazara Bodora Matica hrvatska – Ogranak Čakovec objavila je godine 2000. U novinama, dnevnim i tjednim te časopisima i zbornicima objavio je više stotina raznih radova. U petoj knjizi Sjevernohrvatskih tema Bartolić nastavlja iznositi svoja zanimljiva višegodišnja izvanredno vrijedna istraživanja. Konačno, u šestoj knjizi Sjevernohrvatskih tema (2001.) otkriva pravo povijesno značenje preporoditelja Luke Purića.
Godine 2000. priredio je za tisak i napisao priloge o Šimunu Palatinu i Horvatskom Virgiliušu. Knjiga Šimuna Palatina Horvatcki Virgiliuš izašla je u Željeznom (Eisenstadt) u Austriji, u nakladi Znanstvenog instituta Gradišćanskih Hrvatov.
Godine 2002. objavio je zbirku pjesama Otac i ja kosimo travu, knjigu vrlo lijepih i lirskih pjesama za koje sam autor kaže da nije nasljedovao nekakve izvikane obrasce poetskog izražavanja i oblikovanja. Njegovi stihovi nisu «programirani», već lirski dijarij, u kojem pisac stihom traga za otetim danima i godinama. «U tim svojim pjesmama ja sam mislio, volio, sanjao i zdvajao. One nisu pase. One su – Ja.» U 2003. priredio je za tisak, stručno obradio, transkribirao izvornik, napisao rasprave i rječnike za Pergošićev Decretum 1574., pravno djelo, koje je postalo prva knjiga tiskana na hrvatskom kajkavskom jeziku. Tiskana je u Nedelišću 1574. u hrvatskoj tiskari koju je utemeljio Juraj Zrinski. Objavljivanje Decretuma jedan je od najznačajnijih znanstvenih i nakladničkih poduhvata u Hrvatskoj u 2003. godini, pa je 2004. godine dodijeljena nagrada Matice hrvatske Ivan Kukuljević Sakcinski dr. Zvonimiru Bartoliću i Ogranku Matice hrvatske Čakovec. U VII. knjigu Sjevernohrvatskih tema Hrvatski narodni pokret međimurskih Hrvata – dr. Ivan Novak, dr. Vinko Žganec, unio je teško dostupnu velikim dijelom potpuno nepoznatu političku publicistiku hrvatskih preporoditelja Međimurja dr. Ivana Novaka i dr. Vinka Žganca.
Godine 2004. objavio je književno-povijesni kolaž o velikoj hrvatskoj književnici, banici i mučenici Ani Katarini Frankopan-Zrinski pod nazivom Majka Katarina, te stručno obradio, transkribirao izvornik, napisao rasprave i rječnik te priredio za tisak Putni tovaruš Ane Katarine Frankopan-Zrinski. To je prva knjiga takve vrste o Katarini Zrinski i uopće o Zrinskima.
Prof. dr. sc. Zvonimir Bartolkić pisao je i izdavao slijedeće knjige u suautorstvu:
1. Jezuši, Samobor, 1993., suautor.
Ostali autori: Božica Jelušić i Ivan Lacković Croata. Bartolićev tekst nosi naslov Jezuš Kristuš na horvatskom križnom putu (pisan hrvatskim kajkavskim jezikom), str. 31-36. Pretiskom u antologiji hrvatske kajkavske proze Jože Skoka Ruožnik rieči, Zagreb, 1999.
2. Nedelišće, monografija, 1993. suautor (ostali autori dr. Josip Buturac, dr. Dragutin Feletar).
U toj monografiji nalaze se ovi tekstovi:
1. Hrvatska tiskara u Nedelišću u doba Zrinskih;
2. Nedelišće staro hrvatsko književno središte
a) Uvod
b) Mihalj Bučić
c) Juraj Križanić
d) Mihalj Šimunić
e) Mihalj Kalamari
f) Raskriška knjiga,
g) Devetnaesto i dvadeseto stoljeće,
h) Žitek S. Hieronima cirkve, navučitela,
i) Znak osebujen pobožnosti, početak i cil Bratovčine Sz. Hieronima (str. 191-230).
3. Prelog, monografija, Nakladna kuća «Dr. Feletar», Koprivnica, 1995., str. 141-174. Suautor priločke monografije napisao dio pod naslovom Preloški portreti ljudi i sudbine. Sadrži 26 pojedinačnih i skupnih bibliografskih jedinica.
4. Mala Subotica, monografija, uredio Vladimir Mihaljević, Mala Subotica, 1997., str. 72-102. Dio monografije koji sadrži: Predgovor, studiju Tomaš Goričanec i njegov spjev Opseđenje i poboj sisečki i sam spjev. Svemu je urednik dodao i kratku biografiju dr. Zvonimira Bartolića.
Pored spomenutih knjiga dosadašnji bibliografski opus prof. dr. Zvonimira Bartolića sadrži preko 550 bibliografskih jedinica, tj. različitih znanstvenih, stručnih i publicističkih tekstova.
Gotovo je nemoguće u ovom osvrtu taksativno navoditi sva imena iz svjetske i hrvatske, a posebno sjevernohrvatske kulturne i književno-jezične baštine, koje je ovaj autor marom rasnog istraživača i znanstvenog prosuđivača u svom djelu ili iznova osvijetlio ili pak ih doslovno otkrio za današnje i buduće naraštaje. Jer, taj je Bartolićev osobni književnopovijesni kompendij gotovo enciklopedijskih razmjera, donoseći nam zasigurno više tisuća imena, među kojima je znatan broj i onih manje poznatih ili čak sasvim nepoznatih. Zahvaljujući upravo njemu, u riznici hrvatske književne povijesti uvršteni su tako (skoro zaboravljeni, a značajni) sjevernohrvatski pisci kao što su npr. Štef Mlinarić, Tomaš Goričanec ili pučki pisac Florijan Andrašec, pa sve do praktično novootkrivenih – Mihalja Kalamarija, Jurja Fridetzkog, Štefana Belovarija, Antuna Lucija, Emanuela Kolaja ili Franje Glada. Uz to, Bartolić je dao vrlo vrijedne nove prinose za bolje poznavanje hrvatske protestantske, gradišćansko-hrvatske i ruralističke književnosti, a priredio je i sabrana djela gotovo «pozabljenih» sjevernohrvatskih pisaca Vinka Kosa, Josipa Kropeka i Kalmana Mesarića, itd., itd. (Ernest Fišer: Hrvatski sjever, 1-4/2000.).
Govoreći o znanstvenom radu dr. Bartolića, valja istaći da je prvi, još kao student, počeo proučavati hrvatska kajkavske govore Međimurja. S tog je područja njegov rani rad Prilog historiji govora Međimurja, objavljen davne 1959. u prvom broju Međimurske revije. U tom je radu prvi nakon Drugog svjetskog rata skrenuo pozornost ne samo na postojanje pomurskih Hrvata nego i na njihov jezik. Znatno proširen, taj je rad kasnije još dva puta objavljivan pod naslovom Hrvatski kajkavski govori Međimurja u prvom izdanju Zbornika hrvatskoga kajkavskog pjesništva Popevka zemlji 1971. kao i u drugoj nakladi 1991. Zbornik je priredio Dragutin Toma. Bartolić je isto tako u više svojih radova pisao o hrvatskim kajkavskim toponimima, rak-rani hrvatskoga jezikoslovlja. To je područje zbog prevlasti karadžićevštine i velikosrpske politike doživjelo brojna krivotvorenja. Uz veći broj knjiga, kao i onih koje je uređivao, sastavio je i rječnike, u kojima je protumačio veliki broj nepoznatih i manje poznatih hrvatskih kajkavski riječi. Od tih rječnika posebice možemo spomenuti onaj uza spjev Opseđenje i poboj sisečki Tomaša Goričanca (1982.), Rječnik Rukoveti hrvatskoga narodnog blaga na međimurskoj kajkavštini Andrije Strbad (1987.), Tumač manje poznatih riječi Pergošićeva Decretuma (2003.) i Tumač manje poznatih riječi Putnoga tovaruša Ane Katarine Frankopan-Zrinski (2004.). Od građe tih tumača dao bi se sastaviti zanimljiv rječnik.
Posebnu pozornost od njegovih jezikoslovnih radova privukla je njegova opsežna rasprava Tko je navukao stenjevečku rubaču hrvatskom jeziku, u kojoj je podvrgao analizi pogubnost djelovanja karadžićevaca na razvoj hrvatskoga jezika.
Na koncu još nekoliko pripomena o njegovom odista ogromnom uredničkom i uređivačkom radu. Tu se dogodio jedan paradoks. Neki od onih, čije je rukopise spašavao, katkada od zasluženoga zaborava, donesli su mu ne samo književno nego i ljudsko razočaranje. Ipak to ne smanjuje njegovu veliku književnu i znanstvenu aktivnost. Nakon zbirke pjesama Otac i ja kosimo travu (2002.) koja je privukla i te kakvu pozornost – godine 2003. objavio je Pergošićev Decretum 1574., a 2004. objavio je o hrvatskoj banici, književnici i mučenici knjigu Majka Katarina. Dobitnik je Nagrade Zrinski i Matičine Nagrade Ivan Kukuljević Sakcinski. Zastupljen je u Hrvatskom biografskom leksikonu i Hrvatskom leksikonu. Zastupljen je i u nekim stranim leksikografskim izdanjima.
Ovu posljednju nagradu dobio je za njegovo monumentalno djelo Decretum 1574.
Zaključno se stoga svakako možemo složiti s atribucijom dr. Zvonka Kovača da je Zvonimir Bartolić «jedan od najboljih poznavatelja hrvatska kajkavske proze, najpoznatiji čakovečki profesor i uporan nacionalno-prosvjetiteljski djelatnik». Ali, i pripovjedač i pjesnik, filolog i kulturolog, pedagog i političar, no možda ponajviše i ponajprije – znanstvenik-istraživač i književnik «renesansno širokog profila», bez čijega bi životnoga djela, bez njegova profesionalnoga bavljenja sjevernohrvatskim temama, i cjelovita hrvatska književna povijest i suvremena hrvatska kultura ostale – bitno siromašnije. Tako je i Zvonimir Bartolić, kako bi rekao Antun Barac, «pišući o drugima, (kao) književni historik i kritik, posredno govorio o pitanjima vlastitog života». Ili, još točnije, svojim je pisanjem i dokraja – osmislio vlastiti život.
(Tomica Blažeka)...
|
|
|
|
|
|
|
Nedjelja
13.10.2013.
7.30 za + Čižmešija Ceciliju god., Tomu i + rod. 10.30 ŽUPNA
|
|
|
|
|
|
