|
Potražite nas na interaktivnoj mapi!
|
|
|
|
| PREMINUO PATER STJEPAN KUZMIĆ |
|
30.7.2008.
Nedavno nas je napustio pater Stjepan Kuzmić, prije svega dobar čovjek, vrijedan Božji pastir, član Družbe Isusove, pučki misionar, duhovnik, koji je živio u duhu riječi „Sve na veću slavu Božju“. Obitelj Kuzmić odselila je iz Donje Dubrave krajem 40.tih godina u Baranju gdje su odrastala braća Josip i Stjepan, kasnije zaređeni za svećenike.
Prenosimo u cijelosti riječi velečasnog Josipa Kuzmića upućene bratu, patru Stjepanu Kuzmiću.
„Tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale buice, puhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću. Ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni.“ (Mt 7,24-25). Duh me, dragi brate, 16. lipnja 2008. ponese na goru Gospodnju, goru povrh Zagreba. U Međubiskupijskom sjemeništu dogodio se jubilarni susret 40. obljetnice naše mature. Matura je 1968. godine, zahvaljujući mijem i Tvojem dvogodišnjem novicijatu, objedinila dvije različite generacije: moju iz 1962. s Tvojom iz 1964. godine! Skupina svećenika u sjemenišnoj crkvi oko stola Gospodnjega upija svaku riječ koja izlazi iz usta predvoditelja euharistije:
„Draga braćo, svećenici! Dok ste vi u 18-toj godini maturirali, mani je tada bilo 8 godina. Želim vas danas, kad obilježavate maturalni jubilej, vratiti u sjemenišne dane. Bili su to lijepi dani. Dani puni izazova, dani u kojima ste poput Isusa napredovali u mudrosti, rastu i milosti pred Bogom i ljudima.(usp. Lk 2, 52). Gradili ste svoju kuću , ne na prijesku, nego na čvrstoj stijeni. Dočekali ste i sretni dan mlade mise. Imali ste puno čestitara, izračenih dobrih želja za uspješan rad na njivi Gospodnjoj.“ Tada se prisjetih gotovo istovjetnog sadržaja na dan naše mlade mise, čestitka koju nam je uputila seka Marica s ovim završetkom: „Draga i voljena moja braćo, vi ste danas pobjednici!“ No, do konačne pobjede tek od sada valja kročiti strmim i trnovitim putom. „Neki od vas danas su sa trideset i više godina pastoralnog iskustva. Bilo je radosnih doživljaja, bilo je ostvarenih uspjeha. Ali zasigurno i puno razočaranja. Neki su odustali, neki već otputovali u vječnost. Sve što ste do sada obnavljali i izgrađivali mora se pretvoriti u prašinu. Na vama je sada da na toj stijeni ništa drugo ne gradite ili obnavljate, osim kuću vlastite svećeničke osobnosti. Ceste i autoceste nisu odredišta nego su za putovanja. Vaše putovanje primiče se svome kraju. Oni koji su vam bili desna ruka, polako vas već napuštaju. Sve što ste radili i izgradili na dobrobit vaših vjernika polako i sigurno pada u zaborav…“ Slušajući ova razmišljanja ona su se ispreplitala s mojima otprije: „U mnogim se zvanjima čovjek može toliko uvježbati da postane genij: glazbeni, znanstveni, umjetnički. Može doći do vrhunca, do točke koja je završni akord simfonije njegova života. Genijalan svećenik jednostavno ne postoji. On se ne može genijalno usavršiti. Nikada neće pobrati pljesak cjelokupnog auditorija. Kad bi mu svi izricali pohvale i priznanja, bio bi to znak da je u mnogome promašio srž svojega poziva. No, koliko god se poistovjećivao sa svojom službom, svećenik će uvijek biti na udaru kritike. Uvijek će biti izložen neshvaćanju i osamljenosti. To je jednostavno teret, odnosno jaram svećeništva u koji je upregnut na dan svoga rođenja i koji mora vući čitava života. Teško je uopće izvana dokučiti dramatiku i brojne napetosti jednog svećeničkoga života“(Ivan Ivanda, Kana 9.2006)
Nakon ove euharistije, pokraj mrtvačnice gdje leži pokojni brat Stjepan, uputismo se u donju Zelinu, u Šumske dvore! Ovdje je naše drugo odredište: Agape! U zdravici se izriču prelijepe uspomene. Nitko i ne spominje pokojnika od kojega se i fizički dobro udaljismo. U momentu po drugi put vraćam se u 1977. godinu. Iz rodne kuće dojmljivim mladomisničkim recitalima ispraćaju nas prema župnoj crkvi Sv. Marije Magdalene u Luču dražesna dječica iz Donje Zeline – obučena u njihovu narodnu nošnju. Dječica su to iz obitelji u koju je pokojni brat na proputovanjima uvijek bio dobrodošao gost. Preuzimam riječ: „Od srca se zahvaljujem organizatoru što se je i mene, po prvi puta nakon 40 godina prisjetio te me je pozivom na moju maturu danas povezao s bratovom generacijom. Za vas koji još ne znate, trenutak je da vam sada priopćim bolnu vijest: Brat Stjepan je, nakon duge i neizlječive bolesti, 14. lipnja u 22.00 sati svoju plemenitu duše predao Gospodinu. Bila mi je topla želja ujedno biti danas i uz njegovo tijelo. No, više nema šanse. Radije sam odlučio biti s vama za ovom jubilejskim stolom! Zapravo, nutarnji glas mi jasno govori: Zašto tražiti živoga među mrtvima? Moj brat Stjejpan je živ!“
Dragi brate, imao si želju sa svećenicima Đakovačke i Srijemske biskupije još jednom hodočastiti u Svetu zemlju. Hvala Ti što si prihvatio moj savjet: Tvoje odredište je novi, Nebeski Jeruzalem! Hvala Ti na tolikim misijskim putovanjima. Proputovao si nebojeno puta uzduž i poprijeko Lijepe naše. Poput Pavla apostola objavio Božje ime „poganima i postao učitelj naroda“ – dok sam ja, poput apostola Petra od vjernih župljana „obnavljao“i popravljao već prije osnovanu Crkvu. Bio si na apostolskim putovanjima moj „preteča“- povezavši me sa župnicima i župama i mi smo muku mučili, danju i noću, po hladnoći kroz maglu kao i pod užarenim ljetnim suncem i sparini putovali - „od Slavonije preko Podravine do Međimurja: od Zagorja, Prigorja sve do Splita“ – kako bismo poštedjeli do kraja opljačkane župljane zatočenike kao i same povratnike koji se vraćaju na isti način kao što su i napuštali svoje domove: u jednoj ruci najlonska vrećica, a u drugoj djetešce. Posvješćujući i podučavajući mnoštvo govorio sam: „Mi Hrvati jedan smo narod, štoviše: Tijelo smo Kristovo. Nakon dobrog ulova Petar kaže Isusu: „Idi od mene, grešan sam čovjek!“ – „Ne boj se, od sad ćeš loviti ljude!“ Svota od 287.570,00 kuna, skupljena na svih 36 župa, bila je dovoljna za kompletno uređenje unutrašnjosti župne nam crkve. Nije li upravo zato što je i meni Krist naredio „izvezi na pučinu“ ovaj ulov bio mnogo veći od Petrova ulova „mnoštva riba da su im se i mreže gotovo razdirale;“ Ali moje vlastito iskustvo govori da je ovaj naš ulov ipak samo bezvrijedni papir u odnosu na simpatiju i trajno prijateljstvo koje je „kormilar“ lađice pod nazivom „Sancta Barbara“ sa svojom posadom stekao! Kolikog li zadovoljstva za „Dvojicu braće!“ – „ Tako su svaki na svoj način okupili jednu Kristovu Drkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje vjernika tvojih…“
Stjepan pođe istom putanjom koja se približava brežuljku nadomak jeruzalemskih zidina, brežuljku krvave kalvarijske Preobrazbe. Tu negdje već sviće Uskrsno jutro. Ispod oblaka na Maslinskoj gorici nazire se i uzletište, samo minuta dijeli nas od Podneva Uzašašća – posljednjeg nam uzleta, uzleta bez povratka! I u toj posljednjoj minuti iščekivanja opčarani smo već prijevremeno „upijajući duhovne poklone… za ovozemaljsku vječnost“… Dragi brate, hvala Ti na tim poklonima! Doviđenja!
Tvoj brat Josip, svećenik...
Obitelj kuzmić
|
|
|
|
|
|
|
Nedjelja
13.10.2013.
7.30 za + Čižmešija Ceciliju god., Tomu i + rod. 10.30 ŽUPNA
|
|
|
|
|
|
