OPćINSKA OBILJEŽJA




Kako je Perun postao sveti Mihovil, tj. kako je Dubrava (vjerojatno) dobila ime i grb

U stara vremena doseljavanja Slavena na današnje prostore, otprilike krajem 7. stoljeća, Slaveni, pa time i Hrvati, donose i svoja religijska vjerovanja kojima objašnjavaju sve prirodne pojave.
U vrijeme kad su ljudi ovisili o zemljoradnji i vremenskim prilikama, vrijeme obrade zemlje i ubiranja plodova bilo je vrijeme blagostanja. Zima i mirovanje prirode bilo je loše doba jer se moralo živjeti od onog što se u plodnom razdoblju priskrbilo. Ne znajući prirodne zakone, takve su promjene pripisivali volji bogova.


Perun i Veles

Jedna takva stara pretkršćanska legenda govori o bogu Velesu koji živi u korijenu starog duba (dub je staroslavensko ime za hrast) i koji nastoji zarobiti sve vode. To mu uspijeva svake kasne jeseni i zime kad zarobi - zamrzne sve vode i kad na poljima ništa ne uspijeva. Drugi bog – Perun – koji živi na vrhu brijega tada skuplja snagu da bi na proljeće doveo sunce koje će osloboditi – odmrznuti vode i pustiti ih neke teku i tlo učine plodnim i omoguće prehranu stanovništva. Kad Perun uspije dovesti sunce i kad se vode počnu oslobađati, Veles izlazi iz svog skrovišta u korijenu staroga duba i penje se po brdu da ubije Peruna. Perun se brani od Velesa bacajući na njega kamenje, čime su naši preci objašnjavali učestale proljetne grmljavine. No, oba su boga veoma snažna i njihova borba traje oduvijek i trajat će zauvijek: u proljeće pobjeđuje Perun, u jesen pobjeđuje Veles.






Perun postaje sveti Mihovil

S prelaskom na kršćanstvo Hrvati napokon napuštaju svoja stara božanstva prihvativši jednog boga kao vrhovnog, ali svoja stara božanstva zamjenjuju kršćanskim svecima. Epitet gromovnika u kršćanskom vjerovanju nose dva sveca: Ilija i Mihovil (kako u kom kraju). A naši preci tada jednostavno svetom Mihovilu daju značajke svog boga Peruna. A što se tada desilo s Velesom? On i dalje spava u korijenu starog duba i svake godine radi svoj posao: zarobljava vode. Samo se sad protiv njega ne bori Perun nego sveti Mihovil koji s vrha brda ili brijega ili planine nastavlja vjekovnu borbu s njim.


Sveti Mihovil i Dubrava uvijek zajedno

Da ovo vjerovanje nije izumrlo s prelaskom na kršćanstvo, svjedoče brojni lokaliteti po cijeloj Hrvatskoj: od Istre, Dalmacije pa sve do Međimurja. Gdje je god rastao hrast ili su bile hrastove šume, postojala je vjerojatnost da se baš u tom hrastu li njegovom korijenu skriva Veles. I uvijek bi se tada na nekom brijegu ili uzvisini ponad tih šuma gradila crkvica posvećena nekadašnjem Perunu, a sadašnjem svetom Mihovilu. U Istri postoji nekoliko prekrasnih srednjevjekovnih crkvica posvećenih sv. Mihovilu. Pogodite gdje se nalaze! Na brijegu. A pogodite kako se zovu doline podno tih crkvica! Dubrave, Dubravice, Dubrava… U svakom turističkom vodiču o prekrasnom gradu Šibeniku pročitat ćete da je grad nastao kao starohrvatska utvrda podno tvrđave-crkve svetog Mihovila. A dolina pod utvrdom zvala se ( a i danas se ako zove) – Dubravice. A ako vas put nanese mostom preko Drave, zastanite. Za lijepog vremena s jedne strane na brijegu (danas mađarski teritorij, a u prošlosti tko zna…) jasno ćete vidjeti lijepu crkvicu sv. Mihovila. Okrenete li se na drugu stranu, pod sobom ćete u doline, vidjeti – Dubravu. Slučajnost? Ne vjerujem! Kamo god zašli i na brijegu našli crkvicu posvećenu svetom Mihovilu, budite sigurni da je u podnožju neki lokalitet kojemu je u korijenu imena staroslavenska riječ dub.


Od Velesa i Peruna preko Zrinskih do današnjeg grba

Ova povijesna starohrvatska legenda o vječnoj borbi dva slavenska boga – Velesa i Peruna – bila je polazište za izradu donjodubravskog grba na kojem se kao središnji motiv nalazi hrast. Ime smo dobili po staroslavenskoj riječi dub (hrast), a imamo (doduše na mađarskoj strani) na brijegu i crkvicu svetoga Mihovila. Previše da bi bilo slučajno! S druge strane hrast je simbol dugovječnosti, postojanosti, opstojnosti, a u pjesničkim rukama postaje simbolom snage, otpora neprijatelju (u Nazorovoj pjesmi kralj Tomislav nakon pobjede nad Mađarima govori Arpadu: «Arpade, ti si vjetrina što hara; / Ja sam ti hrašće jedro i stpljetno / Na koje zalud vihor se obara.») I mi smo, Međimurci, vjekovima čuvali svoj hrvatski identitet usprkos mnogobrojnim i dugotrajnim pokušajima tuđinaca da nas učine onim što mi nismo. Vjerojatno se i pokojni M. Krleža neće naljutiti na mene ako za trenutak posudim njegove stihove i prilagodim ih svojoj misli: I nigdar ni tak bilo da međimurec ni bil Hrvat. Zato hrast na našem grbu. A zašto baš top? Dubrava je smještena na ušću Mure u Dravu, a nedaleko od mjesta, na ušću rječice Kanižnice u Muru, slavni Zrinski grade 1661. godine utvrdu Novi Zrin koja je trebala čuvati Međimurje, Podravinu i cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku od prodora Osmanlija na zapad. O tragičnoj sudbini Zrinskih i same utvrde ne treba trošiti riječi, tek samo to: da nije bilo izdaje Novi Zrin ne bi stajao tako kratko. Na obali rijeke Mure postavljeno je spomen-obilježje koje nas sjeća na slavne Zrinske i njihov neprocjenjiv doprinos Borbi protiv Turaka. Top na dubravskom grbu u podnožju hrasta znamen je Zrinskih, Novog Zrina, borbe za slobodu, borbe za sebe i svoje i u svim kasnijim vremenima. Zato top!